Kako da pomognete povodljivom djetetu?

djeca1Djeca često znaju biti povodljiva, kada ih je važno podstaći da razmišljaju svojom glavom, da sama prosude o određenim situacijama i odluče jesu li one dobre za njih ili ne.

U predškolskom uzrastu najčešće se povodljivost vidi kao lako i brzo prihvatanje predloga druge djece da se igraju određenih igara prema njihovom, a ne njegovom izboru.

S polaskom u školu dijete će se truditi da se uklopiti u novo okruženje tako da se lako prikloni mišljenju drugih da bi ga vršnjaci prihvatili. I dok u tom periodu ta djetetova osobina može najviše uticati na to da brzo pristaje na tuđe igre, kasnije može pokazati svoju nezgodnu stranu, pa roditelji osjete potrebu da nekako djeluju na mališana.

Kada dijete procijeni da određena ponašanja ili situacije do kojih je došlo zbog toga što je pristalo na to, nisu dobre za njega, važno je da mu se pokaže kako može reći “ne“ drugima, i kako da se nosi s osjećajima koji se pojave zbog toga.

Na primjer, sva djeca idu na jednu stranu, a dijete koje se pokušava osnažiti da ne bude povodljivo, ohrabreno roditeljskim savjetima, ode na drugu stranu, to znači da je to jedno, nepovodljivo dijete ostalo samo. Možda i odbačeno, možda su mu se i rugali. Sa svim tim riječima i potom emocijama, dijete mora da nauči da se nosi.

Ono što će olakšati roditeljima vaspitanje povodljivog djeteta je činjenica da dijete polako sazrijeva i izgrađuje sopstvene stavove. Takođe će steći nova iskustva  koja utiču na stvaranje njegovog pogleda na svijet.

Posebno će u pubertetu, napominju stručnjaci, iskazati stavove koji su dijelom i odraz vršnjačkog uticaja, ali i vaspitnog djelovanja roditelja. U tom periodu povodljivost može pokazati svoje ružnije lice jer je oko djeteta i više iskušenja, poput izlazaka i opijata.

Ako su ga prije vršnjaci lako nagovarali na igranje, sada ga mogu nagovoriti na neku krađu ili crtanje grafita na nečijoj kući. Ali je presudno da roditelji na vrijeme spoznaju da se povodljivu djetetu može pomoći jer nije sve u djelovanju “lošeg društva”, naravno da je ono samo posljedica i pokazatelj nekog drugog uzroka.

Obično je riječ o djeci nižeg samopouzdanja, a često i onima koji su naišli na često kritikovanje okoline zbog toga što su, na primjer, nemirni ili nekoncentrisani tokom vrtićkih ili školskih aktivnosti. Stalni prigovori mogu narušiti djetetovo samopouzdanje pa utočište traži u vršnjačkoj grupici.

Važan uzrok povodljivosti može biti i nemogućnost da se suprotstavi autoritetu, a to su mu možda usadili roditelji.  Dijete zna šta če se dogodi kada se suprotstavi i ne želi ponovno proživjeti istu situaciju, pa se povlači i prikloni autoritetu.

Na roditeljima je da ohrabre mališana da svoje mišljenje ubuduće glasno iskaže. Roditelji trebaju da budu djetetu bolji sagovornici od vršnjaka. Treba da se suzdrže od previše savjeta i da saslušaju, pokažu razumijevanje, upute dijete da pogleda situaciju iz više uglova. Proces odlučivanja i donošenja odluka, takođe, se uči. Kada zna da može da računa i na mišljenje ili savjet roditelja, potreba za vršnjacima kao sagovornicima neće biti presudna.

Glavni zadatak roditelja i drugih odraslih osoba je da prepoznaju osjećaje koje dijete prolazi, pruže mu podršku i da mu pokažu da postoje i druge opcije, poput toga da ima i druge djece s kojom se može družiti, a koja mu neće nametati svoje igre i stavove.

Ne treba se zadovoljavati  odgovorom „ne znam“ jer može značiti da dijete nema svoje mišljenje. Prihvatanjem takvog odgovora, dopuštamo djetetu da i dalje ide kroz život bez mišljenja. Tražimo im da razmile i kažu svoje mišljenje.

Izvor: SuperMila

SOS linija baner

Leave a Reply