Svi možemo biti dobri roditelji

porodicaLjudi se ne radaju kao dobri roditelji, Dobrim roditeljem se postaje. I što je najvažnije svako može biti dobar roditelj.

Problemi u vaspitavanju djece najčešće nastaju iz dva razloga

  • Ili dijete rodi osoba koja nije spremna za roditeljsku ulogu;
  • ili roditelj vaspitava dijete ne promislivši dovoljno svoj vaspitni stil, već prepustajući se automatizmu i spontanosti, vaspitavajući dijete ili onako kako su njega vaspitavali ili na potpuno suprotan način. Tako ljudi ili sljedećoj generaciji prenose greške svojih roditelja ili prave nove, sasvim suprotne greške.

Svako u sebi nosi potencijal i kapacitet za dobrog roditelja sa kojim je samo potrebno doći u kontakt. „Dobri tata“ ili „Dobra mama” kriju se u nama čekajući da ih otkrijemo, probudimo i počnemo slušati. Zato je dovoljno imati pozitivan odnos prema roditeljstvu i svojoj ulozi roditelja i biti spremni da učimo. Uz to, ne zaboravimo da ne smijemo biti prestrogi i prema sebi, jer i dobri roditelji griješe.

Naše dijete će biti zadovoljno, srećno i u sebi jako ako smo mi odlučni i dosljedni u svom postupanju i tako ga vaspitavamo. Sa djetetom govorimo jasno, naši zahtjevi su promišljeni, odlučni i od njih ne odstupamo. Dijete tada zna kakva su pravila i kako da izbjegne svađu i kaznu. Zna da mora učiniti ono što mama ili tata kažu, a da će u suprotnom biti kažnjeno. Zna takođe i da je uvijek prihvaćeno, voljeno i poštovano, to jednostavno ne ide jedno bez drugog.

Zna da ga roditelji poštuju, da ga nikada ne ponižavaju i ne vrijeđaju. Uvjereno je da ga roditelji vole i da će biti pohvaljeno ako ispuni roditeljske zahtjeve. Naše dijete zna šta smije i šta ne smije.

Pored toga kako gledamo na sebe kao roditelje, važno je i šta zapravo radimo. Moramo naučiti da prepoznajemo da li nas u našem postupanju zaista vode naše misli tj. uvjerenja o vaspitavanju i da li stvarno činimo ono što mislimo da treba.

Postupajmo po sopstvenom nahodenju. Ne odlažimo

Kada sigurno znamo šta bi bilo pravilno i korisno uraditi, ne smijemo stati na pola puta, već stvar moramo istjerati do kraja. Uradimo to kao što smo zamislili.

Moramo zvučati odlučno i uvjerljivo. Ne raspravljajmo.

Svađe su neprijatne za obje strane, a često su naporne i ružne. Zbog toga je razumljivo ako volimo da mirnim putem, na lijep način, postignemo ono što hoćemo. lz tog razloga lijepo molimo i upozoravamo dijete umjesto da odlučno zahtijevamo i prijetimo kaznom. Uvidjećemo da naše molbe često ne daju rezultat. Dijete veoma dobro razlikuje nemoćnu molbu od moćnog zahtjeva. Zbog toga djeca često na našu molbu odgovaraju prikrivenim NE. To znači da kažu,,Da, naravno” i da to ipak ne urade, ili ,,Evo sad ću” i ,,Samo što nijesam”, a poslije se pravdaju da su zaboravili i slično. Nekada roditeljsku molbu shvate kao započinjanje pregovora u kojima pokušavaju uvjeriti roditelja da previše traži, da ih ne razumije i slično.

Pregovaranje i raspravljanje daju djetetu poziciju ravnopravnog pregovarača koji s roditeljem razgovara „na ravnoj nozi”. Ne samo da mu ova pozicija daje doživljaj moći i kontrole, već i šansu da pobijedi u pregovorima tako što će roditelj odustati od molbe ili sam izvršiti datu radnju.

To što hoćemo da dijete uradi nije ni predlog niti molba, nego zahtjev.

Jedna od roditeljskih dužnosti jeste zahtijevati od djece da urade različite stvari. Djetetu će koristiti ako nauči da se prihvati posla. Zahtijevam da … odmah, sada!

Moraš da… ! Uradi to sada! Ustani! Odmah ustani i uradi to!

Tinejdžeri hoće da i njihovo mišljenje nešto znači, pa će pokušati da Pregovaraju. Naravno da imaju pravo da izraze svoje mišljenje jer tako uče da se zauzimaju za sebe. lpak, ne zaboravimo da i tinejdžerima mi, kao roditelji, postavljamo zahtjeve. O poštovanju tih zahteva ne raspravljamo.

Recimo jasno, da nas dijete razum.

Konkretno i jasno izložimo svoja mjerila, kako bi dijete znalo kada je za nas posao dobro urađen. Uredna soba za njega nije isto što i za nas. Djeca razmišljaju konkretno, i zato je dobro da im ne dajem uopštene već konkretne naredbe, takve da u svom umu mogu tačno vizualizovati ono što od njih očekujemo.

Nije dovoljno da djetetu kažemo:, Spremi sobu.” Efikasnije će biti ako kažemo: „U svojoj sobi usisaj pod, obriši prašinu sa polica i poslaži odjeću u ormare.“

Održavajmo kontakt s djetetom

Kada govorimo nešto važno, gledajmo dijete u oči. Budimo uporni pri tome da i ono nas gleda u oči. Dijete će teže ignorisati naš zahtjev ako se sa njim budemo gledali u oči.

Odredimo posljedice

Razmislimo kakva će biti posljedica ako ne ispuni naš zahtjev i recimo je djetetu unaprijed. Mora to znati kako bi moglo izbjeći posljedice.

Pridržavajmo se onoga što kažemo

Stanimo iza onoga što kažemo. Dijete ne smije naučiti da su naše riječi samo prazne prijetnje. Moram te kazniti kao što sam te upozorila. Ne smiješ zaboraviti svoje. Ove nedelje nećeš dobiti džeparac.

Ne zaboravimo da je kažnjavanje uvijek neprijatno. Izdržimo sažaljenje

I mi hoćemo da izbjegnemo kažnjavanje, ne samo naše dijete. Budimo svjesni toga. Sasvim je normalno što nam je neprijatno kada kažnjavamo. Kada se dijete koje volimo loše osjeća, savim je normalno da sa njim saosjećamo da nam ga je žao, da osjećamo sažaljenje. Sažaljenje je normalna sporedna pojava koja se pojavljuje uvijek kada kažnjavamo onog koga volimo i nije nikakav razlog da popustimo. Jednostavno, moramo izdržati to osjećanje i eventualnu djetetovu optužbu da ga ne volimo jer mu nešto ne dozoljavamo. U takvim situacijama najbolje je podsjetiti se da je to za djetetovo dobro, da bi naučilo da se ponaša kako treba. Ne treba gledati neprijatna osjećanja već naš pozitivni cilj koji se nalazi u udaljenoj budućnosti.

Nadgledajmo

Možemo sebi olakšati situaciju tako što ćemo biti prisutni dok dijete obavlja svoj zadatak. Kada je došla sa posla i sudovi nisu bili oprani, a Milica je još i pokušala da izbjegne tu neprijatnu obavezu, mama je ponovila zahtjev i stojala pored Milice sve dok nije oprala sve sudove’.

Ne vrijeđajmo

Nikada ne vrijeđajmo.  Kada nam je,,svega preko glave”, razljutimo se više nego što bismo htjeli. Tada se može desiti da kažemo nešto zbog čega će nam poslije biti žao. Ljutnja je uvijek zahtjev za promenu ponašanja, a uvrede spadaju u izražavanje prezira koji je negacija ljubavi.

Pohvalimo dijete

Kada je posao dobro urađen, pohvalimo dijete. Tako ćemo mu pokazati da smo primetili njegov trud i da nijesmo zanemarili to što je ispunilo naš zahtjev. Ako dijete radi nešto novo, onda ga hvalimo i podstičemo tokom učenja, jer će tako uspješnije napredovati.

Poštujmo dijete. Recimo mu da ga cijenimo i volimo

Dijete mora znati da je vrijedno poštovanja i onda kada griješi – jer je i tada osoba koja ima svoje dobre osobine. l ljudi vrijedni poštovanja prave greške. Ključ je pokazivati djetetu razliku između njega kao osobe i njegovih loših postupaka. Iako poštujemo dijete kao osobu, možemo istovremeno osuditi neka njegova ponašanja.

lstrajmo. lzdržimo

Ne odustajmo. Trajaće neko vrijeme i nipošto ne sumnjajmo u ispravnost svog pristupa. Roditelj mora jasno razlikovati kraktoročne od dugorodnih dobiti.

Time što popuštamo, s manje neprijatnosti završavamo situaciju, ali trasiramo put za bezbroj ponavljanja sličnih situacija u budućnosti. S druge strane, ako bi više puta uporno pravili problem svaki put kada dijete ne završi svoje obaveze potrošićemo određenu energiju ali ćemo dijete natjerati da razvije određenu

radnu naviku i time se oslobodi sličnih svađa u budućnosti. Prema tome, vrijeme koje uložimo u podučavanje djeteta da izvršava svoje obaveze u budućnosti će nam se višestruko isplatiti, a tek samom djetetu! Kada shvati da nećemo popustiti i da nas ne može izbaciti iz ravnoteže, ono će početi da nas sluša i da uvažava naše zahtjeve.

Dogovarajmo se

Tokom dogovaranja s roditeljima dijete uči kako da donosi odluke, kako da se zauzme za sebe i kako da pravi kompromise. Sve te vještine će mu u životu trebati i zato mu treba dati priliku da ih što bolje savlada. Predškolskom djetetu će koristiti da se sa njim dogovaramo o malim stvarima, na primjer šta će obući, kuda ćemo ići na izlet, u koju će se aktivnost uključiti (sport, sviranje instrumenta, učenje jezika, hobi itd.). Neka se dogovori tiču svih stvari koje nijesu povezane sa ispunjavanjem naših zahtjeva ili pridržavanjem pravila koja postavljamo. O ispunjavanju svojih zahtjeva sa djetetom se NIKADA ne dogovaramo jer mu to ne koristi.

Ako nam ne uspije svaki put, ne osuđujmo se

Ne moramo biti savršeni roditelji dovoljno je samo da smo dobri roditelj – i dakle da se u 90 % slučajeva pridržavamo navedenih načela, što ne znači da ne pravimo greške. Ako katkad postupamo suprotno onome što znamo da nije ispravno nije to nikakva katastrofa. Naše dijete će, uprkos tim našim trenucima slabosti,  postajati primjerno i pravilno vaspitan čovjek, koji će jednog dana bez većih teškoća započeti samostalan život u društvu drugih ljudi.

Izvor: Mala kniiga,  za VELIKE RODITELJE, Prirudnik za vaspitavanje djece; Autori: Zoran Milivojević, Miša Kamberger, Katja Bilban, Tiada Steiner, Vida Kokeli, Borut Kozuh.

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply