Dnevne novine objavile su danas i treću priču porodilja na odjeljenju ginekologije i akušerstva Kliničkog centra. Autorka priče je Aleksandra Rakočević-Anđelić. Tekst prenosimo integralno.
Majka troje djece rođene u podgoričkom porodilištu nadležnima poručuje da su uslovi kao iz 19. vijeka. I ona je bila svjedok uvreda i udaraca. Serijal priča iz podgoričkog porodilišta Dnevne novine objavljuju u saradnji sa portalom Roditelji.me, u namjeri da se nadležni podstaknu da uvedu promjene.
Već sedam godina želim da vam napišem pismo, ali sve odlažem jer mislim biće bolje… Mora biti bolje. Ali bolje nije, nažalost.
Prvi put sam se porodila 2005. godine. Jedno “divno” iskustvo. Od ležanja na patologiji trudnoće, sa bubašvabama, toaletom bez svijetla i daske na wc šolji i porođaja u hladnoj sali na običnom, ravnom stolu, bez držača za noge, sa razmakom od 30 cm među stolovima. Nijesam primijetila veći napredak ni 2007. a nažalost ni 2010. godine, kada sam rodila treće. Samo su stolovi u porođajnoj sali dobili držače i podesivi donji dio. Morate mi odati priznanje za hrabrost da u ovakvim uslovima rodim i drugo, i treće, jer prvi put se bojiš porođaja, jer ne znaš šta te čeka, a drugi jer znaš.
“Šta je to toliko loše“, zapitaćete se vi. Pa, ništa… Nakon prijema, porodilju u bolovima pregleda babica, koja samo što ne bije. Klistir obavljate u poluispravnom toaletu. Bolnička spavaćica ima više rupa nego tkanine. U porođajnoj sali ne smije da se viče, jer je to sramota. “Nijesi vikala kad si… ” Epidural morate posebno platiti, a donedavno ga je mogao i umio dati samo jedan anesteziolog. I ne daj bože da se kojoj ženi tu, u sali, objasni tehnika disanja! Pa, nijeste za to plaćeni, je li? Ali ni to ne smeta da se pruži ruka i primi “kovertica“ nakon plača bebe. Mene su babice čak posjetile dan kasnije “da vide kako sam i je li mi dolazio muž“, s kovertom, dodala bih ja.
Ne mogu da zaboravim ni ženu koja se porodila na stolu do mog, tren prije mene. Meni su odmah počeli sanirati ranu od epiziotomije, što je zahvat koji je gotovo bezbolan ukoliko se odradi odmah po porođaju. Nakon gotovo sat, ona je još čekala – novu smjenu. Kad je konačno počelo šivenje, urlala je sirota od bolova i dobila od doktora urlike i poneki epitet, pa pljusku po nozi. Sjutradan mi je rekla: “Bio mi je jutros onaj dr koji me šio. Izvinjavao se za ponašanje i rekao – ne zamjeri (inače vas u porodilištu niko ne persira), bili smo do kasno u gradu, zapili se, boljela me glava…“
Sobe su, doduše, okrečene u međuvremenu, ali sa higijenom koja ne priliči ni štali. O hrani da ne govorim. Trpezarija je toliko jadna da porodilje tamo i ne jedu. Unošenje hrane je strogo zabranjeno, osim ukoliko nemaš “vezu“, tako da nas je većina bila na dijeti. Ja ne bih nabrajala dalje. Mislim da ste i sami svjesni činjenica i stanja. Nije mi samo jasno zašto uporno godinama ništa ne mijenjate. Zar nemate kalendar? Pa, odavno je trebalo da otcijepite list na kome stoji 1899. godina.
U nadi da će ovo moje obraćanje biti od koristi i budućim porodiljama, makar ga samo dali čistačici da obriše prozore (i to bi bio napredak!),
Aleksandra Rakočević-Anđelić
VEZANI ČLANCI:
Jedino se promijenilo to da ti više ne daju bolničku spavaćicu,porađaš se u svojoj.A što se tiče toaleta,pravi horor.Ja sam se trudila da zatvorim prozor,jer je duvao jak sjever,ali bila je to nemoguća misija.Sva “sreća” pa sam ja prešla sa patologije trudnoće gde nije ništa bolje,pa nisam morala da se adaptiram u trenutku porođaja..
Bravo za hrabrost i istrajnost u uslovima iz “srednjeg veka”.