Šta je u najboljem interesu djeteta

Veoma često u posljednje vrijeme možemo čuti i pročitati savjete stručnjaka koji se odnose na tjelesno kažnjavanje djece, a koji sadrže upozorenja na posljedice te navike. O tome smo više puta pisali i na portalu Roditelji upravo prenoseći takva mišljenja. Sada smo odlučili da na predlog stručnjaka sa kojima sarađujemo prenesemo jedan malo drugačiji stav, kako bismo imali čuvene novinarske, obje strane. U pitanju je tekst koji je na tu temu za beogradsku Politiku pisao poznati beogradski psihoterapeut Zoran Milivojević, koji je na taj način reagovao na mogućnost zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja u Srbiji.

Tjelesno kažnjavanje kao pravo i dužnost roditelja

Autor: Zoran Milivojević,dr med.psihoterapeut

U posljednje vrijeme postala je sasvim jasna namjera jedne anonimne grupe ljudi da nam ne putem samo jednog,već kroz više zakona,nametne izričitu zabranu bilo kakvog, pa i najblažeg udaranja vlastitog djeteta po guzi.Poslije dublje analize, ova na izgled sasvim pozitivna inicijativa pokazuje se kao veoma opasna, sa velikim destruktivnim potencijalom po buduće generacije naše djece.

Danas je sve prisutnije popustljivo ili permisivno vaspitanje koje vaspitanje svodi na pokazivanje ljubavi i objašnjavanje. Djetetu  se dozvoljava da radi šta hoće, a kažnjavanje se odbacuje.To je postao dominantan i uglavnom preporučen način vaspitanja djece.

Kako su u međuvremenu odrasla djeca vaspitavana na ovaj način,ispostavilo se da ovakvo vaspitanje proizvodi novu vrstu patologije u smislu pretjerano razmažene djece koja su patološki narcisi, egocentrična, impulsivna, nesocijalizovana, nasilna, bez poštovanja prema drugima i bez priznavanja autoriteta. Riječ je o sve većem broju mladih koji nemaju radne navike, koji odbijaju da odrastu, koji su usmjereni samo ka uživanju i koji su zavisni od roditelja i u svojim tridesetim ili četrdesetim godinama. Sve je više ogorčenih roditelja koji su radili  sve „po knjizi“, a dobili su veoma loš rezultat.

Nekada se autoritarno vaspitanje svodilo na disciplinovanje bez ljubavi. Novo popustljivo ili permisivno vaspitanje je izjednačeno sa stalnim pokazivanjem ljubavi, bez disciplinovanja. Ne samo da su roditelji počeli dijete da obasipaju stalnim dokazima svoje ljubavi, već su počeli da strijepe da ih djeca neće voljeti. Suočeni sa lošim rezultatima ovakvog vaspitanja nastaju nove postpermisivne teorije vaspitanja sa formulom: ljubav + disciplinovanje. Sa ovim trećim talasom vaspitanja Zapad otkriva ono što je Duško Radović davno rekao: “Djecu smije da bije samo onaj ko ih voli“.

Zadatak roditelja je da pripremi dijete za samostalni život u ljudskom društvu. I pored ljubavi, roditelj mora i da disciplinuje dijete, a jedan dio disciplinovanja je i kažnjavanje. Tjelesno kažnjavanje je jedan od oblika kažnjavanja i kao takav on mora da ostane legitimno i legalno vaspitno sredstvo koje roditelj ima pravo da upotrijebi onda kada smatra da za to ima potrebe.

Tjelesno kažnjavanje (udarac otvorenom šakom ili prstima po guzi) nije i ne može biti isto što i fizičko zlostavljane ili ponižavanje djeteta.To je daleko manja povreda „djetetovog prava na tjelesni integritet“ nego što je davanje injekcije koju dijete ne želi da primi.

Naravno, moguće je vaspitati neku djecu bez tjelesne kazne. Kod neke je nužno sredstvo. Tri su tipa situacija u kojima tjelesno kažnjavanje može biti jedini ili najbolji izbor:

1.Kada je dijete malo (a starije od jedne godine) i nije u stanju da razumije moguće posljedice svojih postupaka kojima dovodi sebe ili druge u opasnost. Tada tjelesna kazna smanjuje vjerovatnoću da će dijete ponoviti postupak.

2. Kada je dijete nasilno i agresivno prema drugoj djeci,životinjama i odraslima. Tada tjelesna kazna omogućava djetetu da shvati da i njih boli isto kao što i njega boli. Na ovaj način se djetetu omogućava da razvije saosjećanje, što je osnova socijalizacije.

3. Kada dijete odbija da prihvati druge kazne i da promijeni ponašanje. Tada roditelju ostaje jedino da primijeni prisilu kako bi kontrolisalo dijete.

Dovoljno je pogledati škole i vidjeti da naš sadašnji problem nijesu zlostavljana djeca, već razmažena i prezaštićena djeca, odnosno nemoćni roditelji koji odbijaju da se postave u ulogu autoriteta. Upravo zato država ne smije donositi zakone koji dodatno slabe poziciju roditelja, a jačaju poziciju djeteta. Mora da se zna, što bi  se u narodu reklo “ko kosi, ko vodu nosi“. Ne samo da ne smije da zabrani roditeljima tjelesno kažnjavanje, već im to pravo država mora priznati kao sastavni dio roditeljske dužnosti. Uostalom, ona je na to obavezna upravo na osnovu člana pet Konvencije o pravima djeteta.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply