Smakovi pored puta

PIŠE: Bojana Mutić, Mama klik

Nedavno sam (nazor) pročitala tekst na temu roditeljstva, jedan od milijardu, koje inače ne čitam, nego ih zaobilazim u širokom luku, prvenstveno zbog toga što ih svi super roditelji oduševljeno share-uju na društvenim mrežama, sa dramatičnim upozorenjima da ćemo se ili razniježiti do suza ili upiškiti od smijeha, što je inače (kod reprezentativne čitalačke fejzbučke “Ivo Andrić najljepši citati” mase) nepogriješiv pokazatelj da je u pitanju potpuno s…..

Znači. Nisam se upiškila.

U toj fabuli, svaku prosječnu inteligenciju uvrijedilo bi, ako ne već samo nazivanje tog teksta potresnim, onda zasigurno dirljivi vrhunac. Vrhunac je ipak premlak izraz za taj literarni vatromet – dakle, kulminacija te preduhovito pretragične roditeljske priče je kada požrtvovani glavni junak, jedna junačina, u tri izjutra, hitajući po dječiju flašicu, avaj, NAGAZI NA LEGO KOCKICU!

Znači. Jao.

Ooo da, pogrešno sam razumjela poruku! Jesam. Imam pravo, nažalost, da se zgražavam nad ovakvim opisima životnih tegoba, jer ne mogu da vjerujem da neko, (upotrijebiću tu stupidnu frazu dežurnih društvenih hroničara) “u današnje vrijeme”, sa ovoliko nesreće oko sebe, može na takav degradirajući način da koristi riječ životni problem, stres, borba…

Sramota brate!

Takođe, ne tvrdim, jer je zaboga toliko tuge oko nas, da treba da ugasimo sve teme koje se odnose na maaaale životne probleme ili na kakvu razonodu. Samo smatram da bi oni koji “obrađuju” životne teme i probleme, a posebno one koji se odnose na roditeljstvo i odgoj djece, trebali ne-pre-ki-dno imati na umu da je sve što im se dešava BLAGOSLOV i da nijednog momenta o tome ne razglabaju kao o problemima i preprekama. To je jedan najobičniji, najljepši život na svijetu.
Prave od muve slona. Od dojenja dinosaurusa. Od grčića pakao. Od depresije metastazu na mozgu …
Sve sami SMAKOVI SVIJETA!

A u stvari…
“Miš je dobio grip,
pa je sjeo u džip,
… tra la la …
Sa moje tačke gledišta nije ti ništa.”

Biću toliko slobodna da sugerišem eventualno rješenje tog “problema”. Ne mislim na grčiće, nego na problem pravljenja problema GDJE GA NEMA.
Da mu prvo dam ime. Nek’ se zove, nek’ se zoveeee… preuveličavanje!
Za početak, predlažem da svaka osnovna ćelija društva, na čelu sa proizvođačem problema, redovno organizuje izlete… ne, ne, u stvari, da pristupimo tome sistematski, tj sistemski. Da svaka osnovnoškolska ustanova, u redovnu nastavu, uvede jednočasovne izlete do Pedijatrije. Da Vaša zdrava djeca, a možete i Vi, i pisci tih dramatičnih tekstova, da sjedite zajedno s njima… paaaa, u čekaonici, na primjer. Ne morate uuuopšte zalaziti u sobe, da Vaše krhko poimanje svijeta ne izlažete tolikom očiglednom bolu. Dovoljno je da sjedite u čekaonici i slušate krike.

Ovdje ću se zaustaviti…

…jer postoji gore i od toga.

Meni se nikada neće desiti da stanem na lego kocku jer moje dijete NEMA lego kocke.
Ni kamion. Ni loptu. Ni sanke.
Ni flomastere. Ni slikovnicu.
Niti će ikada imati. Ospice iz vrtića. Ni đačku knjižicu. Ni školsku torbu, ni pernicu, ni olovku, ni šestar, ni priredbu.
Nikada neće pasti i udariti se. Nikada neće dobiti ni 5 ni 1. Ni neopravdan čas. Nikada mi neće slagati. Ni zaboraviti patike za fizičko.
A ja nikada neću otići na roditeljski sastanak.

A ima gore i od toga.

Ne potcjenjujem ničije probleme. Naprotiv. I ja sam svojevremeno plakala zbog polomljenog nokta, zbog toga što mi je na rasprodaji druga žena otela haljinu koju sam, ah silno željela, a i zbog tih neopipljivih depresijica i umišljajčića u glavi kojima nisam znala uzrok.
Ne potcjenjujem te tegobe, iako sam ih stavila u deminutiv. Samo želim da znate da ste, zato što to osjećate, u stvari SREĆNI. Samo želim da znate da,… kada ste depresivni, anksiozni, ludi, a svjesni da je to bez opravdanog razloga, ili, razlog postoji, ali iskreno znate da nije dovoljan da bi se vi toliko raspadali,… da znate, ponovo ću reći, da ste srećni! Jer samo srećni ljudi, čije su životne okolnosti normalne, dakle takođe srećne, samo ti ljudi mogu sebi priuštiti luksuz da imaju takve probleme i “ponašaju” se u skladu s njima. Da drame, histerišu, jauču. To rade samo zdravi, srećni ljudi.

Kada bi bilo moguće sprovesti surovi eksperiment nad ljudima, staviti majku u situaciju u kojoj život novorođenog djeteta (za)visi od njene prisebnosti, apsolutno sam sigurna da bi se ogromna većina tih majki, ako ne zbog zdravog razuma, a ono zbog životinjskog instikta, borila za svoje dijete, a ne nunala u postporođajnoj depresiji.
To je luksuzna bolest. LUKSUZ je moći “uživati” u raskoši emotivnih ispada koje ti dopušta i opravdava status babinjae.

Jer kad imaš PRAVI problem, nemaš vremena da ga konstatuješ, analiziraš, da zbog njega plačeš, žališ se, niti tražiš pomoć i spas u drugima, i liječiš se u njihovim zagrljajima.

Sam si sa svojom mukom, i nemaš vremena za tugu, za plakanje, za objašnjavanje, jer svaki ubogi dan, svake sekunde, moraš biti na visini nepravedno dodijeljenog ti zadatka. Nemaš vremena da razmišljaš ni o toj nepravdi. Nemaš vremena da spavaš, da jedeš, da dišeš. Jer postoje bitnije stvari od tebe. Bitniji ljudi od tebe. A ti si njima sve. Ti moraš sve. Od tebe zavisi sve. Od tebe, najslabije, najumornije, najtužnije, od tebe zavise svi ti ljudi koje toliko voliš. Ljudi mali, i ljudi veliki. Svi se samo za tebe drže. I znaš da će se sve raspasti ako pokažes zrno ljudskosti. Ne smiješ skretati pažnju na svoje slabosti, moraš se smiješiti, a ni to ti nije teško jer si iskreno srećna zato što ti je pružena prilika da u tim nakaradnim životnim okolnostima budeš jaka kada to više niko nije. I znaš da ne smiješ pokazivati na svoje podočnjake, nego ih moraš sakrivati, ne smiješ plakati pred onima kojima si ti slamka za koju se drže, ne smiješ pokazati suze. Imaš pametnija posla – moraš biti MAMA!!!

Teško je biti mama. I meni. I srećnijim mamama.
Ali, mame, dok god cmizdrite, dok god možete to sebi priuštiti, znajte da ste srećne!
Ne d’o Vam Bog ikada da saznate kako je ne smjeti plakati, nego morati biti dobro.

Ili prostije, ćut’, mol’ se Bogu ŽENSKA GLAVO!

Leave a Reply