Ljubav, briga i prihvatanje, uprkos različitostima, ono je što roditelji djece sa smetnjama najviše očekuju od inkluzije u vrtićima. A kada postoji sve to i kada dijete u vrtić odlazi sa osmjehom, sigurno dolazi i do njegovog napretka. Tako iz ugla mame jednog Danila izgleda inkluzija u jednom od vrtića podgoričke Javne predškolske ustanove “Ljubica Popović”.

Danilo pohađa Vaspitnu jedinicu Bajka već četiri godine. Uskoro puni šest, ali će boraviti u ovoj predškolskoj ustanovi još godinu dana. Sigurno je da će adaptacija na školske uslove i novo okruženje i izazove biti mnogo lakša nakon ovog iskustva.

Njegova majka Sandra Asanović prisjeća se koliko je bilo izazovno, posebno za dječaka, ali i za cijelu porodicu, da dođu do onoga što je danas dio njihove svakodnevnice. A bilo je, kako kaže, izazovno i za zaposlene u vrtiću.

“U vrtiću Bajka inače vlada duh zajedništva i podrške, ali jedna posebna priča ističe se kao primjer dobre prakse inkluzivnog obrazovanja. To je naša priča”, kaže Sandra.

Sigurna je, kaže, da nisu jedini svijetli primjer inkluzije u crnogorskom obrazovnom sistemu, ali o takvim primjerima malo se zna. Upravo oni mogli bi, smatra Sandra, biti podsticaj I za ostale prosvjetne radnike, ali i za roditelja koji sa neizvjesnošću očekuju adaptaciju svoje djece na vrtić i školu.

Priznaje ipak da se to nije desilo odjednom. Sandra se prisjeća kako je Danilo, živahan i veseli dječak koji je kasnio u razvoju zbog posljedica teškog porođaja, sa nestrpljenjem čekao da se pridruži grupi svojih vršnjaka u vrtiću. Međutim, njegova negodovanja i poteškoće u prilagođavanju predstavljale su izazov kako za vaspitače, tako i za roditelje.

“Uz podršku vaspitača, asistenta i direktorice JPU Vesne Nikolić, počela je da se gradi posebna veza. Vaspitači su pažljivo osluškivali Danilove potrebe i prilagodili aktivnosti kako bi mu pomogli da se uključi u grupu. Mi kao roditelji smo aktivno učestvovali u tom procesu, pružajući dodatne informacije i podršku. Ključna je bila otvorena komunikacija i timski rad”, navodi Danilova mama.

Kada je bilo neslaganja ili nedoumica, svi bi, kako kaže, sjeli za sto i zajednički pronalazili rešenja. Jedan od važnih koraka bio je i promjena asistenta, kako bi se pristup bolje prilagodio Danilovim potrebama.

“Uz svu podršku i ljubav koju je dobijao od svih u vrtiću, Danilo je počeo da napreduje. Postao je sve samouvjereniji, interaktivniji i srećniji u grupi. Kroz igru, pjesmu i druge aktivnosti, Danilo je pronalazio svoje mjesto i doprinosio zajednici”, kaže njegova majka.

Smatra da je u toj borbi veoma važna uloga asistenta, jer je njegova posvećenost ključ uspjeha u inkluziji.

“Ova priča nije samo o Danilu, već i o svoj drugoj djeci koja su učestvovala u ovom procesu inkluzije. Njihovo prihvatanje, razumijevanje i podrška bili su ključni za stvaranje inkluzivnog okruženja gdje su sva djeca imala priliku da napreduju i budu srećna. Drugari su mu posebna podrška i od njihove strane je potpuno prihvaćen”, kaže Asanović.

Ističe i da ovo nije priča samo o jednom dječaku i vrtiću Bajka, već pokazuje da se zajednički mogu prevazići izazovi i stvoriti prostor gdje svako dijete ima priliku da zablista i ostvari svoj puni potencijal.

“Što je najvažnije naša  inkluzija nije mrtvo slovo na papiru”, ističe za kraj Danilova mama.