Od stabala (ne) vidjeti šumu: Mitovi o otuđivanju djece

PIŠE: mr Mia Roje Đapić, psihološkinja

„Otuđivanje djeteta“ postao je vrlo kontroverzan termin. Često se susrijećemo sa tezom da je otuđivanje zapravo oružje koje koriste nasilni očevi da bi opravdali činjenicu da ih djeca odbijaju, izgovor koji koriste „loše“ majke ako djeca ne žele da žive sa njima i slično. Roditelji se u razvodima međusobno optužuju za otuđivanje djeteta i istina je da su ponekad te optužbe lažne, bilo namjerno ili iz istinski pogrešne procjene.

Istraživački tim Jennifer Harman sproveo je opsežno istraživanje u SAD-u i Kanadi i dobili su podatke da mnogi roditelji misle da su im djeca otuđena, a to nije slučaj. Takođe, mnogi roditelji čija djeca jesu otuđena to nijesu prepoznali, uopšte ili u vrijeme dok se događalo.

Roditelji lako mogu biti zbunjeni oko značenja otuđivanja. Naime, različiti stručnjaci nude različite definicije i konceptualizacije. Ono što je zajedničko i oko čega postoji konsenzus je da postoje određena ponašanja i psihološka stanja jednog roditelja koji kod djeteta uslovljavaju odbacivanje drugog roditelja kad se za to ne nalaze realni argumenti, i to na način koji je znatno drugačiji od situacija kad se dijete autentično boji roditelja sa kojim odbija odnos. Kako se to tačno naziva manje je važno od činjenice da predstavlja štetan emocionalni pritisak, odnosno oblik emocionalnog zlostavljanja djece.

U ovom tekstu naglasak ćemo staviti na to što otuđivanje nije, kao i koje su zablude sa kojima se susrijećemo. Koliko god djeci može štetiti neprepoznavanje otuđivanja, toliko može štetiti i pogrešna procjena otuđenosti koja povlači dalje intervencije roditelja i sistema. Slijede najčešći mitovi na ovu temu iz naše kliničke prakse.

1. Mit: Otuđivanje je dijagnoza

Iako postoje inicijative pojedinih stručnjaka i udruženja da se otuđivanje uvede kao zasebna dijagnostička kategorija, u postojećim klasifikacijama to za sada nije dijagnoza, niti je za naš svakodnevni rad potrebno da bude. Postoji cijeli niz drugih dijagnoza koje mogu dovoljno dobro da opišu otuđivanje (ili kako god ga nazivali – emocionalno zlostavljanje, stapanje sa jednim roditeljem, inducirani psihološki splitting…), kao i okolnosti njegovog nastanka i održavanja.

2. Mit: Otuđivanje je problem susreta i druženja djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Činjenica da se usljed otuđivanja susreti i druženja djeteta sa jednim roditeljem ne održavaju uopšte, redovno i/ili s odgovarajućim kvalitetom odnosa, ne znači da cijelu problematiku možemo tako pojednostavniti. Problemi u susretima i druženjima samo su jedan od pokazatelja koji mogu probuditi sumnju na otuđivanje.

3. Mit: Svako negodovanje djeteta prema roditelju u razvodu znak je otuđivanja.

Čak i u idealnim okolnostima prijateljskog razvoda, razvod je za djecu gubitak i moguće su teškoće prilagođavanja. U početnom periodu nakon razdvajanja roditelja, posebno ako je njihov odnos visoko konfliktan, djeca mogu imati značajnije teškoće da se prilagode. Nije neobično da će djetetu biti teško da odlazi od majke ocu ili od oca majci i da svjedoči onome što u praksi hladno nazivamo primopredajom djeteta. Dijete može majci govoriti da ne želi da odlazi kod oca, a ocu da ne želi da ide kod majke ako osjeća da bi to oni željeli da čuju. Može plakati, biti ljuto i tužno poslije povratka u dom oba roditelja, prosto tako reagovati na gubitak i promjenu. Djeca imaju potrebu da zadovolje roditelje, što je posebno izraženo kad je roditeljima vidljivo teško i kad imaju takva očekivanja od djece, bilo da ih izgovore riječima ili neverbalno pokazuju (npr. izrazom lica). Iako neka roditeljska ponašanja mogu da predstavljaju neprimjereni emocionalni pritisak, ne mora da se radi o otuđivanju.

4. Mit: Ako dijete kaže da ne voli jednog roditelja, onda je to istina.

Djeca se rađaju sa kapacitetom za razvoj odnosa privrženosti prema svojim roditeljima – i majci i ocu. Istraživanja pokazuju da čak i djeca koja nikad nijesu upoznala svoje biološke roditelje imaju formiran određeni odnos privrženosti prema njima, odnosno uvjerenja o svojim roditeljima. Reći da dijete ne voli jednog roditelja, da mu do njega uopšte nije stalo, da ga nije briga za roditelja, bez obzira na okolnosti – nije istinito. Ako dijete jednom roditelju govori i pokazuje da ne mari za drugog roditelja ili da ga uopšte ne voli, može se raditi o tome da dijete nastoji da ispuni očekivanja jednog roditelja, svjesno ili nesvjesno. Sigurno postoje razlozi zbog kojih dijete potiskuje svoju urođenu privrženost prema drugom roditelju, do mjere da možda i samo počne da vjeruje da te privrženosti nema. To što dijete duboko u sebi voli drugog roditelja, ne znači nužno da je on dobar roditelj i da dijete treba sa njim da živi ili da uopšte provodi vrijeme. Neki roditelji su opasni za život i zdravlje svoje djece, pa činjenica da ih djeca vole nije razlog da se djeca dovode u rizik i ostavljaju u zajedničkom domaćinstvu sa njima. Djeca vole i one roditelje koji nijesu dobri roditelji. Djeca roditelja koji ih zlostavljaju i zanemaruju radije će te loše osobine pripisati sebi, jer im je u dječjem uzrastu potrebna slika da su njihovi roditelji dobri, a djeca su od njih zavisna.

„Djeca koja su zanemarena i zlostavljana ne prestaju da vole roditelja, nego prestaju da vole sama sebe“ (Shahida Arabi).

5. Mit: Na dijete se ne može uticati do mjere otuđivanja ako za to nema povoda.

Gibson i Walk su 1960. godine sproveli klasičan psihološki eksperiment pod nazivom „vizuelna litica“. Dijete puzi po povišenoj staklenoj površini koja je djelimično prekrivena neprozirnom tkaninom. Kada dijete dođe do ivice tkanine, nakon čega se nastavlja samo staklo, dijete stane. Perceptivno nije zrelo za razumijevanje da je staklo i dalje čvrsta podloga sa koje neće pasti. Međutim, ako je majka na kraju površine i verbalno i neverbalno doziva dijete, podstiče ga da nastavi da puzi prema njoj, dijete to čini. Dijete više vjeruje majci nego sopstvenoj percepciji koja ga upozorava na opasan pad sa visine. Djeca vjeruju svojim roditeljima. To im je potrebno za preživljavanje i biološki su predisponirana da im vjeruju. Djeca treba da zadrže pažnju i ljubav svojih roditelja, kao i da doživljavaju da su roditelji dovoljno dobro kako bi mogli brinuti o njima. Roditelj koji direktno ili indirektno šalje djetetu poruku da treba da odbaci drugog roditelja kako bi zadržao njegovu ljubav, pažnju, kako ne bi probudilo njegovu tugu i ljutnju, kod djeteta relativno jednostavno može usloviti odbacivanje drugog roditelja, odnosno vjerovanje da je taj roditelj loš i opasan, čak i kada realno nije.

6. Mit: Ako dijete uredno funkcioniše, ne može se raditi o otuđivanju.

U skladu sa Evropskom asocijacijacijom praktičara koji rade sa otuđivanjem, na to danas gledamo kao psihološki splitting koji se ispoljava kroz idealizaciju jednog nasuprot demonizaciji drugog roditelja. Međutim, splitting, odnosno cijepanje ili dijeljenje ima korijene duboko u intrapsihičkom svijetu djeteta. Pod uticajem jednog roditelja dijete „cijepa“ ranjivi, autentični, krhki i djetinji dio sebe od grandioznog, moćnog i kvazi-zrelog dijela sebe koji je spolja vidljiv. Na taj način dijete emocionalno preživljava stapanje sa jednim i odbacivanje drugog roditelja. Nije neuobičajeno da otuđeno dijete naizgled odlično funkcioniše, da je dominantno i perfekcionistički nastrojeno. Problemi obično isplivaju u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi. Navedeno je najlakše ilustrovati kroz naredni primjer (prenosimo uz dozvolu klijenta). Mladić (19) dolazi na psihoterapiju zbog nemogućnosti da prihvati raskid romantične veze. Saznaje se da je kao dijete bio otuđen od oca desetak godina. Odlično je funkcionisao u školi, a sada uspješno studira. Imao je puno prijatelja i djevojaka tokom odrastanja. Otac je u međuvremenu preminuo i mladić se nikad nije suočio sa tim gubitkom (simbolično, ni doslovno). Nije mu nikad otišao na grob. Nakon nekog vremena psihoterapije mladić donosi stare fotografije iz djetinjstva na kojima se vidi da je putovao s ocem i da im je bilo lijepo dok je bio malo dijete. Komentariše da se toga nije jako dugo prisjetio, da je svima govorio da s ocem nikad ništa lijepo nije doživio i čini mu se kao da gleda neko drugo dijete. Živo se sjeća putovanja i bliskosti s ocem, što vrlo emotivno proživljava. Na pitanje gdje je nestala ljubav za oca i sve te uspomene, odgovara: „Sakrio sam ih u cipele, tako da ih niko ne vidi, a onda su me očigledno počele žuljati kad me djevojka ostavila“.

7. Mit: Svako odbijanje roditelja od strane djeteta je znak otuđivanja.

Postoji više razloga zbog kojih djeca mogu da odbijaju kontakte i odnos sa roditeljem. Jasno je da, ako je jedan roditelj zanemarivao ili zlostavljao dijete, ako je dijete svjedočilo nasilju sa njegove strane, da će dijete prema njemu imati neugodne emocije, na primjer strah, ljutnju ili razočarenje. Isto kao i otuđeno dijete, moguće je da dijete iz neke od navedenih situacija odbija jednog roditelja. Ali, postoji značajna razlika u emocionalnom stanju djece iz prve i druge grupe. Emocije djeca koja su zaista bila žrtve u skladu su sa onim što iznose. Na njima se vidi da se boje, da su tužna ili, u slučaju trauma, mogu da djeluju potpuno hladno, odvojeno od sopstvenih emocija. Otuđena djeca mogu da govore da se na primjer boje, ali će u velikom broju slučajeva bez problema da se „suoče“ sa roditeljem kojeg odbijaju, u lice će mu izgovoriti razne uvrede, djelovaće nadmeno i pretjerano odraslo, jer im je data razvojno neprimjerena moć, kao na primjer hoće li ili neće da provode vrijeme sa drugim roditeljem. Svoj navodni strah ne znaju da argumentuju, na primjer da kažu da se boje mame jer je jednom vikala na njih zbog neopravdanog časa, pa zbog toga više nikad ne žele da je vide. Predstavljaju odbačenog roditelja isključivo u negativnim terminima, tvrde da nikad ništa lijepo nijesu doživjela sa tim roditeljem (što nije istina), negiraju svaku njegovu pozitivnu osobinu ili lijepu zajedničku uspomenu. Ponekad tvrde da mu se ne sjećaju ni imena, a uz njega počnu da „mrze“ i njegovu porodicu, kućne ljubimce… Djeca žrtve djeluju potpuno drugačije. Najčešće im treba vremena za uspostavljanje odnosa povjerenja sa stručnjakom da ispričaju stvarna traumatska iskustva, u stanju su da se sjete i čeznu za lijepim trenucima koje su proveli sa roditeljem koji ih je i zlostavljao, imaju osjećaj krivice i stida vezan za proživljena iskustva, nadu da će se roditelj promijeniti i da će ih voljeti onako kako zaslužuju.

8. Mit: Sigurno postoji dobar razlog da dijete odbacuje jednog roditelja, što nije otuđenje.

S ovom stigmom posebno intenzivno se suočavaju odbačene majke s obzirom na kulturu u kojoj živimo. Prema brojnim istraživanjima otuđeni roditelji nemaju nikakve posebne karakteristike koje bi opravdavale činjenicu da ih djeca odbacuju. U velikoj većini slučajeva radi se o roditeljima sa zadovoljavajućim roditeljskim kapacitetima.

9. Mit: Ako jedan roditelj ima neke greške i propuste, ne može se govoriti o otuđivanju.

Prema nekim definicijama postoji i hibridni oblik otuđivanja, u kojem otuđujući roditelj koristi greške i propuste drugog roditelja kako bi otuđio dijete. Ovo je klizav teren jer ponekad je u praksi teško u istom trenutku utvrditi da li se radi o uobičajenim roditeljskim nesavršenostima ili potencijalno zlostavljajućem i zanemarujućem ponašanju. Ipak, i na objektivno negativno ponašanje jednog roditelja drugi roditelj može da reaguje prema djetetu podržavajuće ili dodatno traumatizirajuće. Na primjer, dijete se povrijedi u parku dok je s majkom. Otac odvodi dijete ljekaru i prijavljuje majku policiji da je bacila dijete sa tobogana da njega povrijedi ili ga u najmanju ruku nije pazila „jer je uvijek bila takva, zanemarivala je dijete“. Isto ponavlja pred djetetom i opisuje kako majku nije briga, hoće li razbiti glavu, „bitno joj je samo da se dopisuje sa novim momkom zbog kojeg nas je ostavila“. Majka kaže da je dijete palo tokom igre i da nije stigla na vrijeme da ga uhvati. Što god je od navedenog istina, činjenica je da otac koristi situaciju kako bi pred djetetom i institucijama prikazao majku u negativnom svjetlu. Djetetu šalje poruku da ga majka ne voli, da o njemu ne brine i da ga je ostavila (zbog toga što je ostavila oca). Odvesti dijete ljekaru i obavijestiti institucije o sumnji na zlostavljanje/zanemarivanje je odgovorno, posebno ako je sumnja autentična, ali praviti ovakav emocionalni pritisak djetetu svakako je otuđujuće ponašanje. Da roditelji nijesu razvedeni, pitanje je da li bi otac tumačio djetetov pad sa tobogana kao zanemarivanje i namjerno povređivanje, da li bi to prijavio policiji ili bi učinio nešto drugo. U kontekstu roditeljstva partnerski odnos ne bi trebao da pravi razliku u ovim procjenama.

10. Mit: Idealizacija jednog roditelja znak je ljubavi, a ne otuđivanja.

Čak i ako dijete u tom trenutku ne govori samo najgore o jednom roditelju, ali potpuno idealizuje drugog, teško se od njega odvaja bez obzira na uzrast – to nije znak ljubavi, nego nesigurnog stila privrženosti koji može imati veze s otuđenjem. Neprirodno je da dijete o jednom roditelju ima samo riječi hvale, da ga baš ništa kod njega ne smeta, da baš ništa ne bi promijenilo, da mu je na primjer „mama najbolja prijateljica pa mu ne trebaju drugi prijatelji“ ili je „tata savršen“. Neprirodno je da dijete oko svega ima isto mišljenje kao mama ili tata, da se izražavaju koristeći iste riječi, da se potpuni slažu oko sitnica isto kao i oko važnijih životnih tema, ako ni zbog čega drugog, onda zbog razlike u godinama i zrelosti. Većini djece, posebno starije školske dobi i u adolescenciji, smetaju neke stvari kod roditelja, poput postavljanja pravila ponašanja, ograničavanja vremena uz ekrane, serviranja povrća, buđenja za školu, provjeravanja domaćih zadataka, što je sve normalan dio odrastanja. Stapanje djeteta sa sobom zapravo može biti znak psihopatologije roditelja, što predstavlja značajan rizik za socioemocionalni razvoj djeteta. Djeca odrasla u takvim okolnostima u značajnom su riziku za nestabilni doživljaj sopstvenog identiteta, nemogućnost prepoznavanja svojih želja i potreba, teškoće zauzimanja za sebe, podložnost uticaju dominantnih vršnjaka… To sve može da se dogodi  i u potpunoj porodici, ali tokom razvoda često dolazi do izražaja jer dijete prema jednom roditelju počinje da iskazuje neugodne emocije koje u osnovi nijesu autentično djetetove, nego su uslov za ljubav drugog roditelja i pripadaju njemu.

11. Mit: Ako dijete ima ikakav kontakt sa drugim roditeljem, ne može se raditi o otuđivanju.

U praksi postoje brojne situacije kada dijete, najčešće pod pritiskom institucija, ipak održava neki kontakt sa drugim roditeljem. Međutim, nije poenta u formalno održanom kontaktu, nego u odnosu. Na primjer, dijete koje provede neko vrijeme sa roditeljem, ali pritom samo ćuti, dopisuje se sa drugim roditeljem, pokazuje isključivo otpor i bunt prema roditelju, vrijeđa ga -dijete je koje odbija odnos s tim roditeljem, bez obzira na to što su tehnički u kontaktu. Otuđujući roditelj može riječima podsticati dijete na kontakt sa drugim roditeljem, ali ponašanjem, gestovima, tonom glasa, izrazom lica sugerisati da sa njim dijete treba da izbjegava odnos. Kad otuđujući roditelj kaže da ne može „nagovoriti“ dijete na susrete i druženja sa drugim roditeljem iako bi želio, odustaje od svoje roditeljske odgovornosti i djetetu prepušta neprimjereno visoku funkciju u hijerarhiji moći i autoriteta u porodici. Kako se dijete „nagovori“ da ode u školu ili kod ljekara? Obično bez većih problema, iz jednostavnog razloga što roditelj verbalno i neverbalno stoji iza toga da se u školu i kod ljekara mora ići. O tome ne odlučuje dijete u zavisnosti od raspoloženja.

12. Mit: Otuđivanje mora biti posljedica visoko konfliktnog razvoda.

Iako se otuđivanje može dogoditi u visoko konfliktnom razvodu, može se dogoditi i u potpunoj porodici i drugačijim vrstama razvoda. Ovo je posebno važno naglasiti kako bi se utvrdio udio odgovornosti svakog roditelja. Iako je održavanje visokog konflikta i izlaganje djeteta sukobima roditelja takođe emocionalno štetno, ponekad zanemarujuće i zlostavljajuće ponašanje oba roditelja, važno je razlikovati ga od otuđenja. U visoko konfliktnom odnosu (pa tako i razvodu) oba roditelja nose značajan dio odgovornosti. U otuđenju u užem smislu odgovornost je skoro isključivo na strani roditelja koji dijete otuđuje.

13. Mit: Otuđivanje se rješava psihoterapijom.

Psihoterapija je po pravilu uspješna kada su ljudi motivisani za promjenu. Neki od nas motivisani smo potrebom za razvojem, a neki teškoćama koje nam ometaju funkcionisanje. Roditelj koji ne vidi problem i kojeg sistem svjesno ili nesvjesno podržava u otuđivanju djeteta (davanjem „prilika“, vremenskim odugovlačenjem…) neće biti motivisan za promjenu. Što se tiče psihoterapije djeteta, otuđivanje je emocionalno zlostavljanje djeteta. Kao što bi bilo kontraindikovano sprovoditi psihoterapiju djeteta dok ono živi u porodici gdje ga fizički ili seksualno neko zlostavlja, tako nema smisla sprovoditi psihoterapiju ni dok traje emocionalno zlostavljanje djeteta u porodici, bez obzira na to vide li se u tom trenutku problemi ili ne. Profesor Amy Baker u svojim predavanjima to opisuje kao davanje tablete protiv bolova osobi koja ima malignu bolest – možda će ublažiti simptom bola, možda neće, ali sigurno neće izliječiti njen uzrok, a svi će imati utisak da se nešto preduzima. Psihoterapija je potrebna svim članovima porodice u ovim situacijama, ali tek nakon što je dijete zaštićeno od zlostavljanja.

14. Mit: Jednom kad se dijete ujedini sa roditeljem kojeg je prethodno odbijalo, problem je riješen.

Uspostavljanje odnosa djeteta i ranije odbijanog roditelja samo je jedan od koraka u procesu izlječenja. Stručna pomoć i podrška i dalje je potrebna svim članovima porodice – djetetu kako bi savladalo unutrašnji splitting (psihološki rascjep) i druge posljedice, ranije otuđenom roditelju kako bi se uspješnije lično nosio sa često dugotrajno visoko stresnom situacijom i kako bi bio djetetu podrška. Pomoć je neophodna i ranije otuđujućem roditelju kako bi u datom trenutku uspostavio i održavao adekvatan odnos sa svojim djetetom, čak i ako su mu privremeno uskraćeni ili ograničeni kontakti dok ne dođe do promjene doživljavanja i ponašanja.

15. Mit: Ako se dijete razdvoji od roditelja za kojeg je procijenjeno da otuđuje dijete, i insitucije otuđuju dijete od tog roditelja.

Izdvajanje djeteta i prekidanje kontakta sa jednim roditeljem krajnja je mjera koja se uvodi kada se dijete ne može zaštititi nijednom blažom mjerom. Ni tada nije cilj „preokrenuti“ splitting, na način da dijete ranije idealizovanog roditelja demonizuje, a ranije odbačenog roditelja idealizuje. Međutim, ako neko zlostavlja dijete na bilo koji način i nije dostupan uvidu, promjeni, empatijskom razumijevanju djeteta, koliko god to bilo teško i djetetu i roditelju, važno je da se na neko vrijeme prekine taj toksični kontakt. To uključuje i poruke i pozive bez nadzora jer se zlostavljanje može sprovoditi i putem savremenih tehnologija. U tom periodu radi se sa djetetom, sa drugim roditeljem, ali i otuđujućim roditeljem ako je na to spreman, kako bi se što prije ponovo uspostavio odnos sa djetetom koji neće imati zlostavljajuća obilježja, sa krajnjim ciljem da dijete u daljem životu i razvoju ima oba roditelja.

Ova tema je svima posebno osjetljiva i teška za sve, i za stručnjake i za laike. Tiče se dvije uloge koje su na veoma važnom i ranjivom mjestu – djeteta i roditelja. Cijela priča otuđivanja može djelovati protivrječno, kao da dijete „tjerate“ nekome koga se ono boji, a „odvajate“ ga od roditelja zaštitnika. Ova djeca nemaju vidljive povrede. Nekada ih ne vide ni ona sama. Onda ih ne vidi ni okolina. To ne znači da povrede nemaju, već samo znači da su sa njima usamljena. Djelimično i pogrešno predstavljanje konteksta ovih slučajeva od strane pojedinih roditelja može razviti empatiju društva prema njima, odraslima. I stručnjaci mogu da osjete empatiju prema roditeljima, posebno onima koji ne nanose djeci štetu svjesno, nego iz neke sopstvene rane, traume ili psihopatologije. Možemo biti empatični i sa odbačenim roditeljima, koji se osjećaju otuđeno, bez obzira na to da li procjenjujemo da je do otuđenja zaista došlo ili su svojim ponašanjem uzrokovali prekid odnosa sa djecom. U svakom slučaju pate. Ali, naš je zadatak imati empatiju prije svega prema djeci, ne djelovati iz ličnih emocija i stavova, nego u smjeru zaštite djece. Strah od nepoznatog, protivrječnog, onog što zadire u najdublje djelove duše prirodan je i svojstven nama ljudima. Ipak, nije opravdanje nikome, a posebno stručnjacima, da zanemare kliničku praksu i nalaze hiljadu istraživanja, da pokleknu pred pritiscima nekih roditelja i javnosti pa okrenu glavu na drugu stranu. Ako ne govorimo o ovom problemu i izbjegavamo da ga dubinski razumijemo, ako lijepimo etikete oružja ili izgovora na „otuđivanje“, bavimo se pravima majki ili očeva i polemišemo godinama oko terminologije, mnoge generacije djece osjetiće posljedice – danas, sjutra, za desetak godina. Senzibilitet i znanje naši su glavni alati da budemo dio rješenja umjesto dio problema.

Izvor: www.poliklinika-djeca.hr

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply