Jednog dana spavanje, grljenje, crtani i zajedničke večeri će nestati. Iskoristite ih!

Ovo pismo napisala je jedna majka čija djeca su punoljetna i spremaju se da samostalno zakorače u život. Ona je svjesna da im i dalje treba kao majka i da će zauvijek biti njihov roditelj, ali i da se njena uloga promijenila, čemu je posvetila pismo namijenjeno svim roditeljima mlađe djece.

Kada prvi put postajete roditelji, svi vam govore o izazovima koje roditeljstvo nosi sa sobom, poput neprospavanih noći pored učenju i školskim obavezama, tinejdžerskom periodu… Izazovi uključuju i odlaženje s posla jer njima nije dobro, neurednu kuću i razbacanu odjeću, pomaganje oko domaćih zadataka, nabavljanje školskog pribora i garderobe, spremanje užine.

Upisujete ih na sport, vozite na treninge i vozite preko cijele države kako bi mogli da učestvuju u takmičenju koje im je važno. I nema veze što je sve to naporno i skupo.

Toliko smo zauzeti da i ne shvatimo kad su prije završili ti dani života. Kada razmišljate o tome, 18-20 godina vam djeluje kao dug životni period.

Onda se, odjednom, sati pretvore u dane, dani u mjesece, a mjeseci u godine.

Odjednom ta mala osoba, koja je nekada samo željela da leži pored vas u krevetu i grliti se s vama dok gleda crtani, postaje osoba koja vas grli u hodniku kada odlazi i dolazi.

I haos i smijeh koji su nekada odzvanjali kućom tada se pretvore u tišinu i usamljenost.

Naučili ste kako biti roditelj djetetu kojemu ste potrebni i kako ga zaštititi, ali nemate pojma kako cijela ta stvar “pusti ih neka idu” funkcioniše.

Tada se samo možete držati čvrsto koliko god možete, pitati se kako je vrijeme proletjelo tako brzo i kriviti sebe što ste nešto propustili.

Čak i ako ste proveli s njima 20 godina, čini vam se da to nije dovoljno i postavljate sebi mnogo pitanja.

Jesam li ih naučila pravim lekcijama?

Jesam li im čitala dovoljno knjiga kad su bili djeca?

Jesam li provodila dovoljno vremena igrajući se s njima?

Koliko sam događaja u školi propustila?

Znaju li zaista koliko ih volim?

Što sam mogla napraviti bolje kao roditelj?

Kad dođe vrijeme da oni odu, to vas pogodi kao tona cigli.

I sve što vi možete je moliti se, nadati i vjerovati da će ih bog zaštititi na tom putu kojim su krenuli sami.

Roditeljstvo je najbolja stvar na svijetu, ali u jednom trenutku postanete ushićeni, a već u sljedećem vas ostavi slomljenog srca.

Jedna je stvar je sigurna – nikada nema dovoljno vremena.

Zato poručujem svim roditeljima male djece koji razbijaju glavu kako ih provesti kroz cijelo ovo ludilo: iskoristite svaki dan u potpunosti, iscrpite ga, ispijte ga do kraja.

Jednog dana će svi ti dani spavanja, grljenja, crtanih, božićne magije i zajedničkih večera nestati.

I vi ćete ostati pitajući se jeste li napravili dovoljno dobro kako biste ih mogli pustiti da rašire sopstvena krila.

Oni će odletjeti.

Izvor: Index.hr

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply