Alimentacija nije pravo bivšeg partenra/partnerke već pravo djeteta i roditelji su dužni da izdržavaju svoju djecu i po cijenu žrtvovanja sopstvenih egzistencijalnih potreba, smatra advokatica Tijana Živković.

Dvadesetsedmogodišnja Podgoričanka, koja je željela da ostane anonimna, samohrana je majka troipogodišnjeg dječaka. Njenom bivšem mužu, iako ima novca, godinama polazi za rukom da ne plaća izdržavanje njihovog djeteta.

Iz Portala Analitika stupili su u kontakt sa njom posredstvom Centra za ženska prava i ona im je ispričala da sa bivšim suprugom ne živi od rođenja njihovog sina, 2015. godine, kada je i pokrenut razvod koji je okončan prije dvije godine. Sud mu je, navodi ona, odredio da plaća izdržavanje njihovog sina u iznosu od 150 eura mjesečno, te dao mogućnost da ga viđa jednom sedmično, na po sat vremena, u kontrolisanim uslovima. Međutim, odbio je i jedno i drugo.

„Nikad se na tim susretima nije pojavio. Iako se žalio na visinu iznosa alimentacije, potvrđeno je da mora da je plati. Dok smo bili u braku, plovio je i imao primanja u visini sedam do osam prosječnih zarada u Crnoj Gori. Međutim, nikad ništa nije uplaćivao. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici iz septembra 2016, trebalo je u roku od osam dana da uplati 1.246 eura, ali ni to nije uradio. Kasnije sam podnijela krivičnu prijavu za neplaćanje izdržavanja u periodu od septembra 2016. do aprila 2017. To je dodatnih 1.050 eura. Osuđen je uslovno na 12 mjeseci i dat mu je rok od sedam dana da uplati novac. Poslije toga više nisam pokretala postupak naplate, jer je naše sudstvo veoma sporo, a da skupljam presude s neplaćenim iznosom – to je gubljenje vremena, novca i živaca“, požalila se ova samohrana majka.

Iako nema zvaničnih podataka o broju roditelja koji ne plaćaju alimentaciju, informacije o presudama podgoričkog Osnovnog suda zbog neizvršavanja ove obaveze, svjedoče da je u pitanju problem koji država ne smije ignorisati.

„U 2018. godini formirano je 70 predmeta za krivično djelo nedavanje izdržavanja. Donijeto je 40 osuđujućih presuda (sedam zatvorskih kazni, 24 uslovne osude, jedna sudska opomena, sedam kazni rada u javnom interesu i jedna novčana kazna), dvije oslobađajuće i jedna odbijajuća presuda, dok je 27 predmeta još uvijek u radu. U 2016. u ovom sudu formirano je 56 krivičnih predmeta zbog neplaćanja izdržavanja, dok je u 2017. takvih predmeta bilo 67“, saopštila je Portalu Analitika portparolka Osnovnog suda, Anja Krkeljić Milić.

Ona napominje da oslobađajuća presuda ne znači ukidanje obaveze plaćanja alimentacije, već da se donosi kad sud utvrdi da nema krivice za izvršenje tog djela.

„Obaveza plaćanja alimentacije, utvrđena sudskom odlukom u parničnom postupku, u svakom slučaju postoji“, podvlači Krkeljić Milić.

Roditelji su dužni da plaćaju izdržavanje djeteta do njegove 18. godine. Međutim, ako dijete nastavi školovanje roditelji su u obavezi da nastave s davanjem alimentacije do njegove 26. godine. Zakonom je propisano da visina alimentacije ne može biti manja od 15, niti veća od 50 odsto od redovnih mjesečnih primanja osobe koja je uplaćuje.

Izvršna direktorica Centra za ženska prava, Maja Raičević, navodi da je zakonska i moralna obaveza svakog roditelja da brine o djeci i da im obezbijedi makar onaj nivo životnog standarda koji i sam uživa. Stoga joj je, kaže, neshvatljivo da još uvijek značajan broj roditelja brigu o dobrobiti djece u potpunosti prepušta drugom roditelju, ne razmišljajući o tome da li će dijete imati osnovne uslove za život.

Raičević smatra da je nedavanje izdržavanja jedna od najčešćih strategija kojom se služe partneri koji žele da kontrolišu bivše članove porodice, odnosno da ih drže u zavisnoj poziciji, ili da na neki način „kazne“ partnerku nakon prestanka njihovog odnosa ili razvoda, ne vodeći pri tom računa da time nanose štetu djeci.

„Često je riječ i o nastavku ekonomskog nasilja koje je postojalo i u partnerskom odnosu. Ova pojava je dijelom i kulturološki uslovljena, jer mnogi muškarci smatraju da je briga o djeci obaveza žena i da, plaćajući alimentaciju ženama, daju novac čije trošenje ne mogu da kontrolišu. Zvuči neshvatljivo, ali za njih je sporedno to što time svojoj djeci uskraćuju osnovne uslove za život“, ističe Raičević za Portal Analitika.

Advokatica Tijana Živković ocjenjuje da je čest slučaj da roditelj ne uplaćuje alimentaciju djetetu zbog osjećaja da novac daje bivšem supružniku za zadovoljenje njenih (ili njegovih) materijalnih potreba.

„Taj ‛izgovorʻ rezultat je pogrešne percepcije obaveze davanja alimentacije – alimentacija nije pravo bivše supruge/supruga, već pravo djeteta“, kaže ona i dodaje da kao razlog za nedavanje izdržavanja roditelji navode i nezaposlenost.

„Roditelji su, međutim, dužni da izdržavaju svoju djecu i po cijenu žrtvovanja sopstvenih egzistencijalnih potreba i odricanja od vlastitog egzistencijalnog minimuma. Činjenica da je roditelj nezaposlen nije opravdan razlog za oslobođenje od obaveze izdržavanja djeteta, ako je riječ o roditelju koji je radno sposoban“, objašnjava Živković za Portal Analitika.

Dodaje da roditelj neće biti kažnjen zbog neplaćanja alimentacije ako iz opravdanih razloga to nije mogao da učini.

„Pod tim se podrazumijevaju objektivne okolnosti usljed kojih je bio onemogućen da plaća alimentaciju. Primjer za to je apsolutna nesposobnost za rad i privređivanje davaoca izdržavanja“, precizira naša sagovornica.

Advokatica Živković podsjeća da osuđujuća presuda nije garancija da će alimentacija biti isplaćena. Upravo u tome se, kaže, ogleda manjkavost pravnog okvira naše države, koja bi se, po njenom mišljenju, mogla eliminisati uvođenjem odredbi o osnivanju alimentacionih fondova, iz kojih bi samohrani roditelji naplaćivali dospjele alimentacije u slučajevima kada su svi mehanizmi prinudne naplate neefikasni.

„Moje iskustvo iz prakse govori da je podnošenje krivične prijave protiv nesavjesnog roditelja najsigurniji način naplate dospjelih alimentacija. Naravno, i pokretanje izvršnog postupka kod nadležnog javnog izvršitelja zna da urodi plodom, ali problemi nastaju kada davalac izdržavanja nema sredstava na bankovnim računima, niti imovinu u odnosu na koju bi se izvršenje moglo sprovesti“, upozorava ona.

Pomenuti problem najčešće se dešava kada očevi prevedu cjelokupnu imovinu na drugog člana porodice, pa se tako neki od njih (očeva) mogu vidjeti kako žive u luksuznim stanovima i voze skupocjene automobile, a novca za djecu koja žive s majkama – nema.

Raičević takođe misli da je osnivanje alimentacionih fondova najbolje rješenje za isplatu izdržavanja. Država, prema njenim riječima, nedopustivo malo brine o vezi između sve većeg siromaštva djece i žena i nemogućnosti naplate alimentacije.

Kako kaže zvaničnih istraživanja na ovu temu nema, već se i dalje oslanjamo na podatke posljednjeg i jedinog takvog istraživanja, koje je radila Sigurna ženska kuća 2014.

„Ono je pokazalo da dvije trećine očeva u Crnoj Gori nijesu platili izdržavanje duže od dvije godine. Svi znamo da je zadovoljavajući životni standard teško obezbijediti i s dvije prosječne plate u Crnoj Gori, a kamoli s jednom, a da i ne govorimo o situacijama kada je roditelj koji brine o djeci nezaposlen i nema primanja. Osim roditelja, država je ta koja garantuje pravo djeteta na izdržavanje, pa je stoga neophodno da ovom problemu posveti dužnu pažnju i počne efiksnije da ga rješava. Međutim, država ne preduzima mjere da obezbijedi izvršenje sudskih odluka i spriječi siromaštvo djece“, zaključuje ona.

O potrebi osnivanja alimentacionih fondova govorilo se u više navrata, ali ta ideja, nažalost, još uvijek nije naišla na zvaničnu podršku.

Izvor: Portal Analitika