PIŠE: Mama Marija

Prvo, snaći ćete se lako. Priroda je to uredila, zato ne stvarajte sebi pakao i ne otežavajte razmišljanjem šta i kako dugoročno, ne u narednih mjesec ili dva, nego kad roditeljske misli krenu – sve dok vaše dijete ne postane punoljetno, pa i dalje.

Tvoje je, draga mama, da se potrudiš da, što je više moguće, uživaš u toku predstojećih devet mjeseci. Na budućem tati je da ti pomogne u tome. Kako se približava radosni dan, koji sa nestrpljenjem očekujete, a ujedno se i plašite, normalno je da se javlja trema, sve veći broj pitanja, dilema. Normalno je, ali ne treba pustiti strahu da preuzme vođstvo nad umom i tako napravi haos. Onog trenutka kada ugledate i zagrlite to maleno biće koje je postalo smisao vašeg života, ništa više neće biti teško i nesavladivo.

Shvatićete to već onog dana kada budete napuštali bolnicu. Da li je strašno reći široj rodbini, kumovima, prijateljima, komšijama da ih mnogo volite i poštujete, ali da biste poštovanjem prema vama smatrali gest da vas malo ostave nasamo u vašem porodičnom gnijezdu? Nije ni strašno, ni uvredljivo, već normalno. Ne ulazeći u objašnjavanje najboljih namjera sa kojima vam svi dolaze kako bi vam se našli pri ruci, u prvim danima najljepše što mogu da urade za vas jeste da vas puste da se sredite i organizujete. Pomoć, kada je potrebna, može biti zatražena, znate i sami na koja vrata možete pokucati.

Nespavanje, dojenje, presvlačenje, kupanje, nakon prvog provedenog dana i noći u vašoj kući, dakle bez asistencije medicinskog osoblja, više neće izgledati tako strašni kako se čini dok unaprijed razmišljate o tome. Saživite se, jednostavno, istog trena sa tim, i čini vam se da ste oduvijek tako funkcionisali. Iznenadite sami sebe kako uspijevate i kako se snalazite.

Bebini grčevi, neutješni plač, normalne stvari o kojima ćete čuti da roditelji govore kao o noćnoj mori. Iscrpljenoj mami, a i tati ne bude svejedno. Broje se dani, čeka se noć sa nadom da će nove kapi djelovati i ublažiti grčiće. Desiće vam se da pomislite da se nalazite u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza. I taman kad to pomislite, shvatite da je taj period iza vas. Iz oluje za koju se činilo da joj nema kraja, izađoste na suncem obasjanu obalu tako neprimjetno da toga nijeste bili ni svjesni.

Na red dolazi nicanje zubića. Razdražljivost, češće buđenje po noći, pomislite da ste grčiće preživjeli, ali zubići ako ovako nastave…. Hej, pa šta se to uljepšava ionako savršen osmjeh? Vaša beba vam sa ponosom pokazuje svoj zubić! Eto, još samo nekoliko i poglavlje nicanja zubića biće za vama.

Prva ogrebotina, prvi tras na guzu – prošli su. Prva jaka prehlada, visoka temperatura,  i oni su za vama. Za svaki naredni put, za ne daj Bože, umjećete se snaći brže i lakše.

Odvajanje, polazak u vrtić, plač unutar i još jači ispred vrata učionice, prva priredba, prva svađa sa drugom ili drugaricom, polazak u školu, simpatija, neuzvraćena ljubav,….

Brzina kojom odrastaju je neshvatljiva umu roditelja. Čini nam se još se žalimo zbog njihovih grčića, a oni već govore o simpatiji. Mi se još pitamo da li ćemo se snaći sa izazovima na početku njihovog životnog puta, a oni već odgojena djeca.

Umor se zaboravlja. Nespavanje se nadomješćuje punjenjem baterija pri svakom zagrljaju. Nedoumice, nesnalaženja se savladavaju urođenim instinktom i primjenom savjeta koji dolaze od ljudi od povjerenja.

Naši strahovi nikada ne nestaju, ali naučimo da ih kontrolišemo.

Zato, ne brinite da li ćete se snaći, jer hoćete. Ne brinite o tome da li ćete umjeti, jer umjećete. Ne razmišljajte kako ćete nešto uraditi u narednih pet godina, jer vaše dijete je danas ovoliko, ne propustite da upamtite i uživate u tome.