Zašto izbjegavam da nosim svoje dijete od 18 mjeseci

Podijeli priču!

PIŠE: Darija, Mama blog

Većina ljudi koja me poznaje zna da glasno govorim o važnosti fizičke bliskosti između roditelja i djeteta, naročito u toku prve godine života. U prevodu: zalažem se za „navikavanje na ruke“. 🙂

Sjećam se da su me prvih mjeseci po rođenju mog sina gledali čudno, jer je on snažno protestovao kad bih pokušala da ga stavim u kolica, a ja sam na svaki taj protest udovoljavala njegovoj želji i vadila iz torbe maramu ili „kengura“. To je trajalo cijelih pola godine. Ja ponudim kolica, njemu se ne svidi – ja ga uzmem uz sebe. Jesu li me boljela leđa? O, da! Da me je neko pitao prije porođaja o tome, sigurno bih se napravila pametna i rekla nešto u fazonu: “ako te bole leđa, nije rješenje da pustiš dijete da plače, nego fino, radi vježbe”. Sad bih se toj staroj ja slatko nasmijala, jer iako sam znala da treba da radim vježbe, za vježbe tih prvih mjeseci nisam imala vremena, kao i sve druge novopečene mame koje „sve mogu same“. Ali to je neka druga priča.

Elem, posle pola godine nošenja, moj je bebac jednog dana iznenada odlučio da mu se kolica sviđaju, i nošenju je došao kraj. Prvi put je u kolicima proveo pola sata, prugi put 40-ak minuta, poslije toga onoliko koliko sam ja bila spremna da šetam. 🙂 Možete misliti, pao mi je kamen sa srca! To je bila potvrda moje teze da treba biti strpljiv, tako da sam svima oko sebe govorila: „Vidiš, sazrijeva, samo treba strpljenja, u tome je caka, treba mu vremena.“

U narednim mjesecima je naš stan bio adaptiran tako da smo se zaštitili od utičnica, oštrih ćoškova, staklenih ukrasa i ostalih stvari zbog kojih inače kao roditelji doživljavamo stresove po bezbroj puta dnevno. Bebac je počeo da puzi, penje se, i sam prohodao negdje pred prvi rođendan. Najiskrenije, nismo to ni osjetili, i moja kičma mu je zahvalna na tome. Valjda je odlučio da nam se oduži za ono nosanje iz prvog dijela priče. 🙂

Međutim, otkako je počeo da hoda, kolica smo koristili sve manje i nakon dva mjeseca potpuno izbacili. Zašto? Koji su razlozi zbog kojih smatram da nije dobro dijete tog uzrasta često nositi ili voziti kolicima? Mnogo je načina da se odgovori na to pitanje. Recimo, zato što djecu ushićuje, ispunjava, čini ponosnim kad osjete da i oni mogu nešto što rade odrasli. Zatim, zato što želim optimalan fizički razvoj za svoje dijete – ako nama odraslima mišići atrofiraju kada ih ne koristimo, zašto mislimo da je dobro za dijete da ga do treće godine vozimo kolicima? Ali meni možda najznačajnije: zato što bih voljela da odraste u osobu koja ima stav da može, voljela bih da osjeća da je sposoban, a ne da bude osoba koja će očekivati od drugih da rade stvari umjesto njega. Da li ćemo u tome uspjeti, ne znam, ali sigurno znam da ako čekamo da dijete krene u školu ili uđe u adolescenciju da bismo ga učili samostalnosti, zakasnili smo.

Kada se roditelji djece školskog uzrasta obrate stručnjacima zabrinuti što njihovo dijete nije samostalno („nije sposobno“, „lijeno je“, “očekuje u svemu pomoć”), često otkriju da su za podsticanje ovog stava i navika kod djeteta zakasnili barem nekoliko godina. Da bi dijete usvojilo neku naviku kao nešto svoje, da bi ona postala dio njega, moramo mu dozvoliti da je obavlja čim izrazi potrebu za tim.

Drugim riječima, kad dijete prohoda, pustite ga da hoda; kad dijete pokaže želju da samo drži kašiku i hrani se, dozvolite mu to, iako će sigurno biti mnogo više hrane po podu, nego u njegovom stomačiću tih prvih sedmica. Možda nekome zvuči čudno, ali dijete od godinu ipo dana je sasvim sposobno da koristi kašiku i viljušku – ako mu to dozvolite.

Kada dijete želi da se penje uz stepenice, nosi stvari po kući, dozvolite mu to. Kada želi samo da se obuče, da vam pomogne da izvadite suđe iz mašine… dozvolite mu to. Ako mu u tom trenutku dozvolite, osjetiće radost i želju da ponovo proba. Ako ga u tim nastojanjima stalno zaustavljate, da se ne bi isprljalo, da se ne bi umaralo, da biste brže obavili svoje obaveze, onda kad vi budete željeli da to radi, ono neće htjeti, jer neće osjećati istu radost i prirodnu težnju za tim poslovima. Tada će to biti moranje, ovako je radost koja gradi samopoštovanje.

I tako, ovih dana, dok šetamo moj malac i ja, možete vidjeti kako on povremeno negoduje i ispituje taktike kako da me nagovori da ga nosim. Jer, nekada mi je mnogo lakše da ga podignem i odnesem do mjesta na koje želim da stignem. A klinci odmah kapiraju, uradiš jednom, skontaju foru i ne puštaju. 🙂 Upravo zato u naslovu stoji da „izbjegavam“. Nekada žurim, nekada je suviše hladno/vruće da čekam na njegov tempo, nekada ima temperaturu, a ponekad sam jednostavno previše umorna da odolim njegovom insistiranju – i to je u redu. Ne pokušavam da budem savršena mama. Jednostavno radim uvijek onoliko koliko u tom trenutku najviše mogu i mislim da je to dovoljno.

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Leave a Reply