Između korica dvije Radosnice

Podijeli priču!

PIŠE: Mama Marija

Dvije »Radosnice« – najvrijednije knjige u mojoj biblioteci.

Među tvrdim koricama nalazi se najemotivniji, najiskreniji, najznačajniji sadržaj, istinitiji nego u bilo kojoj drugoj knjizi. Često mu se vraćam iznova, mada ga znam napamet. Uvijek probudi u meni neka dodatna, posebna, neopisiva osjećanja.

Te korice čuvaju priče za koje ne postoji kratak sadržaj. Ne postoji način da se prepričaju. One nose mirise, boje, zvukove, slike, zapise, nose toplinu i ljubav, one se osjećaju.

Vratim im se često. Ponešto dopunim, dodam i pustim da me vrate danima, mjesecima i po neku godinu unazad.

Poput teza u svesci koje iza par riječi, slučajnom čitaocu ne otkrivaju ništa više, za onoga ko ih je napisao iza njih se krije more informacija. Tako i za mene ove dvije knjige, dok ih listam i gledam dva najdraža lica kako se smiješe i kroz vrijeme mijenjaju, sadrže čitav univerzum sjećanja i osjećaja.

Umijem do detalja ispričati šta je prethodilo, šta je uslijedilo, kakva se priča vodila, šta sam pomislila u situaciji koja je zabilježena na svakoj fotografiji, ma čak i kakvo je vrijeme bilo tog dana.

Ponekad se zapitam da li je moguće da je ta ogromna količina događaja od kojih su nastala najdraža sjećanja tom nevjerovatnom brzinom prostrujila, a čini mi se kao da sam juče zalijepila prvu sliku u prvu »Radosnicu«.

Nijesu one jedini čuvari uspomena, ali su posebne. Značajne meni, a u budućnosti biće drage njima zahvaljujući kojima je ispisana svaka stranica. Čuvaju dragocjenosti trenutaka i posebnost svakog od njih.

Juče sam sa njima ponovo bila na proputovanju po vremenu i prethodno posjećenim mjestima. Nosile su me na svojim krilima od porodilišta do kuće u kojoj sam gledala dva mala bića presavijena preko moje ruke kako negoduju zbog vode koja im se sliva niz lice, a nedugo zatim posmatrala sam blaženi osmjeh na istim tim najdražim licima koja su zadovoljno mljackala uživajući u svom obroku.

Naletjela sam na sliku koja me je povela do jedne od brojnih noći u kojoj sam vidjela sebe kako skupljam snagu da ustanem po ko zna koji put zbog oglašavanja i protestovanja koje je dopiralo iz kreveca, znam da sam se pitala da li ću se ikada naspavati.

I nizale su se slike – prvi put u sjedećem, pa i u stojećem položaju. Pvi koraci. Susret sa morem, oduševljenje životinjama,…

Brojne fotografije sa još brojnijim sjećanjima.

Svaki put uspiju da prizovu neki novi detalj, da ga otrgnu od zaborava. Njihov sadržaj nijesu samo podaci o težini, visini, prvim riječima i poklonima, već kriju bogatstvo događaja koji nam znače sve.

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Leave a Reply