Feministkinja s etiketom majke

PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Cijeli sam život rasla u uvjerenju da je možda najpametnije nemati djecu. Jer si onda slobodna. Onda si svoja. Onda te nitko ne tlači. Sada će se svi gledati nelagodno ispod oka, ali znamo i same da je tako. Odrastamo okružene klimom u kojoj je normalno da se imaju djeca, ali je isto tako normalno ne biti ostvaren upravo zbog te djece. Kao da je previše ljudi ‘eto, j…., imalo dijete, dva, tri’, a onda je zbog te djece život pao u drugi plan. Niko ne kaže da ta djeca nisu voljena, da nisu i željena, daleko od toga. Ali je činjenica da odrastaju u atmosferi u kojoj snose odgovornost za neispunjene snove svojih roditelja. Naravno, ne svi. Ali iz svega navedenog, stvara se taj osjećaj da je potpuna sloboda moguća tek bez djece, da je potpuno ostvarenje moguće prvenstveno iz ličnih postignuća. Tek nakon svega toga moguće je uživati u djeci. Jednom ili dvoje – nikako više od toga. Pa nismo divljaci!

I onda odrasteš, dobiješ dijete i imaš osjećaj da je to sve što si želio, ali nisi imao pojma. Kako se suočiti s činjenicom da možda želiš troje djece?! I kako to reći ljudima bez osude? U čemu je stvar – ja sam odrasla uz konstantno slušanje kako (uz sve gore navedeno) sam i izrazito sebična. Onako, najvažnija sam sebi i često sebi dovoljna. Što sam ja uporno obijala vidjeti kao negativnu osobinu. Mislim da mnogo ljudi završi nesretno upravo zato što stavljaju sve druge prije sebe. Naravno da zvuči sebično, ali mislim da nema ništa loše u tome da prvenstveno voliš i poznaješ sebe, tek onda si spreman za sva ostala bića. Ali svi su me uvjeravali u suprotno – sebična sam, neću moći podnijeti činjenicu da mi neko drugi treba da bude ispred mene. I ne samo to, često sam se susretala i sa podsmjehom kad sam iz pubertetskog buntovnog ‘ja neću NIKADA imati djecu!’ prešla u ‘planiram djecu’. Nešto kao kad su kolektivno padali na d…. od šoka jer sam imala bijelu vjenčanicu. Jer smiješ biti trudna do zuba pred oltarom u bijeloj vjenčanici, ali brate, Majo, kuda ćeš TI u bijelom?! Tenks ekipo.

Uz to je išla dnevna doza ‘ma šta će ti djeca, da se samo nerviraš’ i ‘bolje ti je bez djece pa možeš gdje ‘oš i kad ‘oš’. I moram priznati da su mi stavili bubu u uho. I kada sam poželjela dijete, konstantno sam živjela u strahu ‘što ako mi se ne svidi?’. Što ako rodim i to nije to? Što ako mi bude preteško? Što ako mi sve bude išlo na živce? Što ako za godinu dana shvatim da je moj život uludo potrošen na takvu trivijalnost kao što je DIJETE i onda budem htjela nazad? Na svu sreću, bila sam normalna i ništa se od toga nije dogodilo. Ali smatram da je ozbiljan dio zasluge pripao upravo tim ‘narodnim mudrostima’ koje nisu stale ni danas – kada sam nedavno rekla da razmišljam o drugom, baka me mrtva ozbiljna pogledala i rekla ‘Šta će ti?!’ Moram li uopšte u detalje? I opet, bez obzira što mislim da nisu bili u pravu, svakodnevno se znam uhvatiti u vječnom strahu da ‘mi se to možda samo trenutno sviđa jer sam sebična i hladna’ pa šta ću onda kad mi počnu ići na živce, a ja imam petoro djece?!’

S tim da vjerujem da još i nisam na pravoj tapeti jer imam tek jedno i možda ću imati drugo. Ne usudim se ni da pomislim kako to izgleda kad ‘zdravo, obrazovano i normalno žensko’ izjavi da želi da ima više od dvoje djece, curice i dečka, naravno. Jer kako može žensko s mozgom poželjeti biti sluga dječurliji i mijenjati pelene cijeli život kad može osvojiti svijet?! Osim što možda i neće baš osvojiti svijet jer tu se ipak radi o pojedinačnim slučajevima. I ne samo da će podrediti sve djetetu, ali podrediti VIŠE djece – što nije u redu s njom? A ja, recimo, gledam sliku kolegice koja ima četvoro djece. Četvoro dobro vaspitane, vesele i sretne djece. I ne mogu se oteti utisku da joj ništa ne fali. I ne samo da joj ne fali, već mislim da ona ne misli da nama ‘normalnima’ ima na čemu zavidjeti. I to je sposobna, pametna, inteligentna mama. Moje godište. Nije socijalni slučaj, nije žena koja nije čula za kontracepciju u 21. vijeku, nije ona ‘koja ih je naštancala pa ih sad baba i deda odgajaju’. Ista je kao vi i ja, voza djecu u Stokke kolicima po Trgu bana Jelačića u lijepom kaputu sa šeširom na glavi. I znate što? Učinilo mi se na trenutak da je ona veća feministkinja od svih ovih koje znam da se busaju u prsa!

Šok i nevjerica – feministkinja s četvoro djece?! Ali… da. Jer naravno da se treba boriti za ženska prava, naravno da treba raditi na probijanju staklenog plafona, naravno da treba biti svjestan da u svakom trenutku imamo pravo izabrati čopor djece, dvoje ili nijedno. Ali isto tako treba biti svjestan toga da niko ne može vaspitati ponosnu i samosvjesnu djevojčicu nego tačno takva majka. Želimo imati mladost koja nas cijeni i koju zanima još nešto osim pevaljki i šljaštećeg minića? Pa hajd’mo, gdje su ta moderna djeca širokih shvatanja? Sjećam se da mi je moja drugarica rekla da je živjela u strahu da su sva djeca bezlična i dosadna. A onda je saznala da su djeca njenih prijatelja – slična njenim prijateljima. I to je oduševilo! Ispravno bi bilo da je svaka feministica majka – po mogućnosti ima više potomaka. Tako se šire ideje, vaspitanje ostavlja najdublje tragove. Ono što naučiš u kući. A ako smo feministkinje time što želimo jednaka prava, ali ne i odustajanje od onoga što je u suštini žensko – što je više obilježje žene, ženskog roda, nego sposobnost rađanja djece?

 

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply