Čini se da svi znaju da vaspitaju moju djecu, osim mene

majkaidijete2

PIŠE: Marina Sertić, Klokanica

Tri banke, sedam godina radnog staža (od čega tri godine “trudnjačenja” kod kuće), jedan dvogodišnjak, jedan sedmomjesečnjak, gomila kućnih poslova i tona čokolade za dodatni impuls energije… I nije tako loše. Google mi je frend, a i s Facebookom sam u zadnje vrijeme na “ti”. Tako valjda treba i biti kada si na porodiljskom, a ja sam evo već drugu godinu za redom.

Kada padne noć preumorna si za kućne poslove, paradoksalno si preumorna da bi zaspala pa onda fino uključiš komp i šaraš web prostranstvom kao što si nekada šarala u kafiću potrazi za slobodnim stolom. I neka! Ne pada mi na pamet druženje s mašinom ili peglom, ionako se previše družimo za moj ukus. Trenutak kada shvatiš kako si se uzbudio/la vidjevši na reklami parni čistač koji je trenutno na sniženju je trenutak kada trebaš podvući crtu i zaključiti kako je vrijeme za happy hour iliti mummy time (nemojte mi zamjeriti što s vremena na vrijeme upotrijebim “ingliš”, to mi je profesionalna deformacija).

Kad dječja soba napokon utihne, ja sjedam na trosjed s relax funkcijom, uzimam tablet u ruke i bježim u virtualni svijet. Smiješno je to kako s preuzimanjem roditeljske uloge polje interesa u potpunosti seli na tekuću problematiku s kojom se susrijećete. Tako na primjer ja, majka jednog dvogodišnjaka i jednog sedmomjesečnjaka, gutam štivo o dohrani i tantrumima, skokovima u razvoju i tantrumima, nicanju zubi i tantrumima… tantrumima…. eh da, tantrumi. Zvuči kao bolest, djeluje kao sudba kleta, a zapravo je nešto najnormalnije i najlogičnije, ali često stigmatizirano u društvu. Bauk.

Jednu stvar sam zaključila vrlo rano, usudila bih se reći i prije nego što sam preuzela roditeljsku ulogu, a to je da – svi znaju odgajati moje dijete… svi osim mene. I tačka.

Pamtim priču svoje drage prijateljice kako je šetajući sa svojim sinom, koji je spokojno spavao u kolicima, zastajkivala svakih 100 metara kako bi joj iskusne prolaznice udijelile zrnce mudrosti kako da mu namjesti čarapice. Da, dobro ste pročitali – čarapice. Sva mudrost svijeta stala je u desetak kvadratnih centimetara odjevnog (obuvnog?) predmeta. Tako su te čarapice bile nepotrebno potfrknute, da bi za sto metara postale nepotrebno nategnute do kraja i kao takve se usjecale bebi u bucmaste listove, onda bi za sto metara bile pretanke za doba godine, sto metara dalje bi se magično pretvorile u termo čarape pod kojima nježna koža ne diše… Saga o čarapama vjerovatno bi potrajala da se dotična majka nije odlučila vratiti u sigurnost sopstvenog dvorišta kako bi sredila misli i sama zaključila kako riješiti problem čarapica. Koliko filozofije oko običnih čarapica, koliko stresa u samo jednom pokušaju šetnje.

Zastrašujuće je biti mama. Zastrašujuće je imati živahno dijete, uz to još i tvrdoglavo, odlučno, dijete koje emocionalno burno reaguje, dijete od dvije navršene godine koje proživljava jedno od najintenzivnijih perioda u svom životu. U šoljicu mlijeka stavila sam crvenu slamku, a ono je instinktivno poželjelo žutu. Kako sam mu to mogla učiniti.

Možda sam mu to namjerno napravila zato što se on tek ovog trena prisjetio da više voli žutu boju… Ili sam zaboravila da mu u mlijeko inače ne uranjam crvenu slamku? Ne, ne, to je kap koja je prelila čašu i on više ne može tako. Usta su razjapljena, glava zabačena unatrag, oči i šake čvrsto stisnute, a suze veličine pasulja (ne graška, pasulja!) klize niz crvene obraze.

Krik ranjenog medvjeda prolama se prostorom. Ne slutim kraj. Osjećam poglede na leđima. Čujem ih štoviše. “Bože dragi, što mu je napravila? Što sve to zbog slamke? Ne bi on meni tako! Vidi ga što je zloban. Sama je kriva, što mu to dopušta. Meni to moj nikada ne radi, ja se s njim sve lijepo u startu dogovorim. A moj je to jednom probao izvesti u prodavnici i isti tren sam to riješila da mu nikada više nije palo na pamet tako da se ponaša”. Nekada se ti glasovi osjete u pogledima, a nekada se zaista i čuju.

Moram pronaći odgovor, gdje griješim. Pitaću Google. “Dragi google, kako biti dobar roditelj?” Google izbacuje 67.600 mogućih rezultata. Ako krenem sada da ih proučavam možda i pronađem odgovor do sinovog 60. rođendana pa riješim problem krive slamke tako da sve babe ovog svijeta mogu vidjeti kako sam ja super mama. Nije uvijek problem u slamki, ponekad su to čarape ili majica, ponekad je slatkiš, ponekad činjenica što mlađe dijete baš tog trena držim u rukama. Sve odjednom postaje stresno, napeto. Za sve se traži krivac, sve se pretvara u problem i vauzduhu, a sve tako brzo prolazi… prebrzo.

Biti mama zapravo je zaista nezahvalno. Što god napravila, znaj da bi to neko drugi napravio sto puta bolje. Najčešće je to neko ko zapravo ni nema svoju djecu. Koji god savjet poslušala, znaj da si odabrala krivi, baš onaj koji ne pali… I da – sama si kriva za ishod. Što god da napravila, pomislila, izrekla – nije dobro, neko drugi bi to puno bolje od tebe.

Kako onda znati da si dobra mama? Lako. Ako naveče, kad dječja soba napokon utihne, a ti raščupana (ili počešljana), u zamrljanoj odjeći (ili skockana), s panda-podočnjacima (ili sa savršenim make-upom) stojiš na vratima i s tupavo-zaljubljenim smiješkom gledaš svoju dječicu, misleći pritom kako nema ljepših i dražih anđela na cijelom svijetu, onda znaj da si dobra mama. Ja znam…

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. LaDonna

    Oooo…koliki istine u jednom clanku…Smijem se, jer je sve tako vjerno predoceno na simpatican nacin☺Ooo koliko sam sve ovo ja☺

Leave a Reply