Koliko je teško zbog intenzivnih emocija djetetu jasno postaviti granice?

djecaemocije

Sigurno bi se većina roditelja složila da je odgajanje djece puno izazovnih situacija gdje je roditeljima potrebno mnogo kreativnosti, dosjetljivosti i brze procjene, posebno kod postavljanja granica za nepoželjno ponašanje.

Djeca nemaju širinu znanja ni iskustvo koje imaju odrasle osobe, često razmišljaju na način ”ovdje i sada” pa im je većina stvari crna ili bijela. Zbog još nerazvijenih moždanih struktura, koje nam pomažu da se u stresnoj situaciji smirimo, emocije su kod djece puno više izraženije i prevrtljive. Kako se koje osjećanje zove, kako ono utiče na tijelo i što oni mogu uraditi, djeca tek treba da nauče.

Velikom broju roditelja je dobro poznata nekontrolisana bujica emocija koja se kod djece javlja u situaciji kada im brane određeno ponašanje ili kada zahtijevaju da dijete nešto napravi. Iz dječje logike nezadovoljenje njihovih želja vrlo je nepravedno pa im budi različite neugodne emocije poput ljutnje, razočaranja, ljubomore ili straha koji su vrlo intezivni i preplavljuju njihovo malo tijelo. Djeca tada izražavaju svoje nezadovoljstvo oponirajućim ponašanjem koje često budi intenzivne emocije i kod roditelja pa se cijela situacija može pretvoriti u pravo bojno polje. Iz tog razloga se kod postavljanja granica djetetu jako važno usmjeriti i na njegove emocije.

Važno je znati da kada djeca nauče da smire i razumiju svoje emocije lakše će smiriti svoje ponašanje. Iz tog razloga se kod postavljanja granica između ostalog jako važno usmjeriti i na njihove emocije.

Koraci u postavljanju granica

Prvi korak u postavljanu granica je priznavanje njihovih želja i osjećanja. Rečenicama poput „Znam da si jako ljut….ali….“, „Vidim da baš želiš da se igraš s tim….ali...“  pokazujemo djetetu da smo ga čuli, razumjeli i da se njegove emocije i želje poštuju. Osim toga, verbalizovanjem njihovih emocija prije postavljanja granice („Vidim da se ljutiš“)  učimo dijete osnovnim emocijama koje on počinje povezivati sa svojim ponašanjem.

Drugi korak čini samo postavljanje granice („…Ne možeš udarati brata“!, „…To je opasno i možeš se povrijediti!“). Time dijete uči da su sve emocije prirodne i prihvatljive (čak i ljutnja), ali način na koji iskazuje te emocije nije i neće se tolerisati (agresija prema sebi, drugima, uništavanje imovine ili pitanja očuvanja zdravlja i sigurnosti). Poruka koji roditelji tada šalju je razumijem te i prihvatam, ali ne dopuštam takvo ponašanje.

U trećem koraku važno je djeci pokazati alternativna ponašanja. Djeca većinu vremena uče što ne bi trebalo da rade, da se ne bi trebalo tako ponašati, a vrlo malo informacija dobiju o tome kako bi trebalo.  Što dijete sve može uraditi dok je ljuto? Kako tu ljutnju na zdravi način pokazati? Umjesto da lupi brata/sestru što može uraditi? Ovo je vrlo važan korak jer su emocije kod postavljanja granica često intenzivne i moraju na neki način intenzivno ”izaći”. Preusmjeravanje izražavanja tih emocija u drugačije ponašanje pomoći će djetetu da izrazi svoje emocije na socijalno prihvatljiv način. Dijete tada umjesto da udari brata može udarati po mekanom krevetu, jastuku. Može jako udarati u pod vikati da je ljuto. Djeca u svojim glavicama nemaju te alternative pa im je u tome potrebna pomoć odraslih. Naravno, nije dovoljno samo reći djeci što mogu uraditi već je važno da im se to i pokaže.

U određenoj situaciji spajanjem sva tri koraka granica bi zvučala ovako:“Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati brata! (fizički spriječite agresiju ako je potrebno). Možeš jako udarati u ovaj krevet“ (odmah demonstrirate poželjno ponašanje).

Kako se dijete do sada naučilo na određeni način ponašati tako će biti potrebno i određeno vrijeme da nauči nova ponašanja i u postavljanju granica treba biti dosljedan. Takođe, granice trebaju biti postavljene kratko, jasno, bez previše objašnjenja kako bi ih dijete moglo razumjeti. Trenutak za objašnjavanje zašto je određena granica postavljena slijedi tek nekog vremena kada se dječje emocije smire.

Djeca svoje želje, emocije i raspoloženja najčešće iskazuju kroz različito ponašanje koje može varirati od burnih reakcija, agresivnog ponašanja, vikanja ili povlačenja, autoagresije i otuđivanja od okoline. Jedan od velikih zadataka roditeljstva je kroz postavljanje granica i verbalizaciju njihovih emocija naučiti djecu vještinama emocionalne samoregulacije koja će im pomoći u nošenju s mnogim izazovima koje ih tek čekaju u životu.

Izvor: Ordinacija.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply