PIŠE: Emanuel Blagonić, Tatin dnevnik blog

Ja sam bezobrazan tata. Barem ako danas pitate Luku, nakon što smo dva dana proveli zajedno u Zagrebu. Puno smo šetali, bili smo u Muzeju iluzija i u Tehničkom muzeju. Bili smo u igraonici kad je napolju bilo ružno vrijeme i igrali smo se kod kuće s LEGOM i s vozom. Gdje je problem?

Zapravo je Luki i meni lijepo. I ova dva dana su bila lijepa i dobra, pa iako sam  bezobrazni tata jer mu ne dajem da radi baš sve što on poželi ili mu ne dajem poklona koliko bi on htio, vjerujem da činim pravu stvar.

Je li sve u poklonu?

Biti roditelj nije samo kupovanje poklona i puštanje djeci da rade sve što požele. Biti roditelj za mene znači usmjeravanje djece da otkriju što ih raduje i da vidimo gdje leži njihov potencijal.

Kako s Lukom nisam onoliko koliko bih htio biti, a pogotovo zato što sam razveden roditelj, često dođem u situaciju da njegovu ljubav i privrženost kupujem poklonima. To ne znači da Luka od mene nikad ne dobije poklon, upravo suprotno. Poklona ne nedostaje, ali ih doziram i ne dopuštam da pokloni postaju ono što njega i mene spaja. Svaki se put sa svojih putovanja vratim s poklonima za Luku iz gradova gdje sam bio. Trenutno u Zagrebu imam poklone iz Pariza i Ninberga koje će dobiti neki od sljedećih puta jer koja je poanta da sve dobije odjednom?

Ista stvar je i s vremenom za igru ili gledanje televizije/korištenje tableta. To vrijeme nije neograničeno. Televiziju i tablet doživljavam gotovo kao neprijatelja u njegovom odrastanju, pa mu zato to pristojno doziram. Bez televizije je Luka živo dijete koje bi se stalno igralo i skakalo, ali to ne vidim kao problem već upravo suprotno – to je njegov potencijal, na meni je da ga usmjerim, a na njemu je da uživa u djetinjstvu.

U petak naveče htio se igrati s LEGO kockama, međutim dogovorili smo se da će prvo složiti kamion-puzle koje smo kupili u Muzeju iluzija. I to je jedan od naših tradicija – posjetu muzejima završavamo kupovinom nekog malog suvenira kojemu se onda s vremena na vrijeme vratimo.

Malo-pomalo zajedno smo sastavljali taj kamion-puzle. Ja sam mu davao savjete i postavljao pitanja, kako bi ga on sam mogao složiti. To nije ranije slagao i trebalo mu je vremena, vjerovatno i više nego što bi mu inače trebalo jer je ponekad prava lijenčina. Kada je složio kamion već je bilo prekasno da se igramo s LEGO kockama pa smo oprali zube i išli u krevet.

Luka je neko vrijeme plakao i rekao kako je ljepše u Puli kod mame. Tako sam ja ispao bezobrazni tata. Ali nema veze, svaki osmijeh i svaki plač je meni vrijedan i stavljam ga u svoj pretinac sjećanja. Kao roditelja me to boli, pogotovo zato što svoje dijete ne vidim svaki dan i nekad je teško zauzeti pravi stav. Boli kada ti dijete kaže da mu nije lijepo s tobom jer znaš da sljedeći dan on neće biti kod tebe već kod nekog drugog i više nećeš imati prilike ispraviti taj trenutak. Onda pokušavaš umanjiti štetu govoreći sebi kako je to samo trenutak koji će on zaboraviti već sljedećeg minuta.

…

Kada (razvedeni) roditelji ne razgovaraju o svemu, onda to može biti problem za dijete koje kod jednog i kod drugog nailazi na drugačije standarde i pravila. Nažalost, iz te stvarnosti nema bijega i u toj situaciji moramo igrati s kartama koje su nam podijeljene. U tim kartama meni stoji da sam ja bezobrazan jer se trudim biti pravedan i ne popuštati baš svaki put kad Luka to želi. S druge strane, Luka je super dijete pa se oko većine stvari i (lako) dogovorimo – jedan razlog manje da se žalim.

Djeca ne moraju dobiti baš sve što požele

Roditelji, ja bih prvi Luki kupio sve što poželi, a i sam sâm problematičan kada uđem u prodavnicu s igračkama (jer bih pokupovao sve što vidim). Stanite na loptu, nije najjednostavnije, ali popuštanjem – djeci zapravo činimo medvjeđu uslugu. Djeca ne moraju dobiti sve što požele. Djeca nas trebaju da im pokažemo smjer i ponekad da im postavimo granice. Nisam za čvrsto postavljanje granica jer time negativno utičemo na dječju kreativnost, ali kod nekih stvari i u nekim trenucima – granice moraju postojati.

Luku želim razmaziti odlascima u muzeje, igranjem u parkovima i putovanjima u druge zemlje. To je ono što mu želim ostaviti, a ako se u međuvremenu ljuti na mene jer se naveče nije stigao igrati LEGO kockama – pa, neka se ljuti. 🙂

Luka, volim te. I zapamti da sve što radim, radim za tebe.