Kako postati smirena mama za 21 dan?

Nikad sebe nisam smatrala za ljuticu. Čak su me ljudi doživljavali kao “onu koja se uvijek smiješi”, koja je uvijek pozitivna. Doduše, sebe sam zamišljala i kao uspješnu poslovnu ženu sa petoro djece, pa evo danas, niti posla, a i ovo dvoje djece što imam je previše.

Kad sam postala mama, došlo je do totalne promjene u mom ponašanju. Suočila sam se sa svojim temperamentom, jer su određena ponašanja i postupci mijenjali moju toleranciju. Počela sam da se nerviram za sve što nije u skladu sa onim što sam ja zamislila i što remeti rutinu koju sam sama nametnula. Te silne emocije koje nas vode u životu, kombinuju se i mijenjaju nevjerovatnom brzinom da prođe vrijeme prije nego što shvatiš šta ti se dešava i ko si ti zapravo. A ja sam shvatila da sam postala neurotična keva koja ne zna gdje udara, želi da sve bude potaman, da sve sfere funkcionišu besprijekorno, i kada ih dovede do savršenstva – pada mrtva od umora, istresa preostalu mikrogranulu energije na najmilije i to kroz kroz transformaciju lika mame u izobličenu pojavu neke žene koju ne poznajem ni ja, a kamoli djeca.

Shvatila sam da je vrijeme za promjenu kada me je stariji pogledao uplašeno, ma prije preneraženo u jednoj epizodi “dijete nije poslušalo, a mama se pretvorila u čudovište”.

Nijedna promjena se ne može dogoditi preko noći. Ja sam se pripremila. Kažu da je potreban 21 dan da se izmijeni navika ili ponašanje. Meni je trebalo par dana (čitaj 15) da mozak prihvati ovu ideju, zatim par dana (7) da počnem da je primjenjujem, a učestalo implementiranje je u trenutnoj eksperimentalnoj fazi.

I dio – Zaustaviti vikanje
II dio – Uživati u momentu

Dozvoljavamo da nam sitnice kroje život i nesvjesno im se prepuštamo. Zar nije u stvari prelijepo gledati kako dijete samostalno jede? Zar nije fantastično to što dijete daje sve od sebe da odbrani go, bacajući se na travu? Zar zeleni trag na koljenima i laktovima nije dokaz jedne borbe u životu za koje i spremamo dijete?

Majčinstvo mi je donijelo spektar emocija. Taj posao je veoma težak za rukovođenje kada je osoba stresna i ljuta. A emocije mogu da naprave totalni haos.
Moje starije dijete, u nekom predpubertetskom periodu u kojem se “našao”, slučajnim izborom veoma rano, stalno ispituje i isprobava moje granice. Nisam očekivala takvu promjenu u ponašanju. Isprobavao je i testirao je svaku moju riječ, svaku odluku. I jednog dana (ili dva, pet, deset..) izgubila sam u toj igri. Počela sam da vičem. Ma, čuj vičem, da urlam! Bila sam strašno ljuta! Zašto me ne sluša? Kada će početi? Zašto svaku stvar moram da ponovim milion puta? On me je gledao – zapanjen i uplašen. Ali to neslušanje se nastavilo čim je zaboravio moje “ludilo”.

Ono što sam prvo shvatila u proučavanju svog novog “ja”, je da mnoge stvari suviše lično doživljavam. Iznerviram se kad me dijete ne posluša iste sekunde. Jednostavno se upali crvena stres lampica, kreće vikanje, dijete se skupi u fetus položaj, mene grize savjest, smirim se i nikom ništa.

Shvatila sam da moram nešto promijeniti da me, ono što je realno normalno u dječijem ponašanju, a ne u mojoj glavi umišljeno kao bijesno, bahato i bezobrazno, ne izbaci iz kolosjeka.

Ovo su neke tehnike koje sam koristila, zavisno od situacije:
1. Dogovorila sam se sa suprugom čim primijeti da ću da odlijepim, a on to primijeti i prije mene same – uleti i spasi situaciju.
2. Dišem duboko i zadržavam dah. Zvuči jednostavno, ali stvarno pomaže da se napravi pauza.
3. Zatvorim oči i duboko udahnem. Osjetiš kako ti mir ulazi u tijelo i izbacuje negativnost iz organizma.
4. Ma pustim sve! Napravio je nered? Izađem iz prostorije.
5. Umijesim nešto.
6. Napravim nešto kreativno.
7. Crtam.
8. Odem u kupatilo, pustim i slušam vodu kako teče.
9. Uzmem knjigu i odlutam u neki drugi svijet.
10. Postavljam pitanja djetetu. Zašto si to uradio? Hoćeš li da pokupiš to? Ali, ne očekujem odgovore, izađem iz prostorije.
11. Izađem iz kuće, prošetam. Čak iako izađeš napolje sa istim tim “krivcem”, pomaže.
12. Zamislim da sam u prepunom parku i da imam publiku. Nema mjesta vikanju.
13. Uzmem telefon i zovem prijatelja.
14. Kažem djetetu da mi treba minut i odem u drugu sobu i iskuliram.
15. Šapućem – tada nas djeca zapravo i čuju!

Sve je beznačajno što dozvolimo da nas izbaci iz takta. Zar su igračke prosute po cijeloj kući toliko veliki problem? Zar se masni i prljavi zidovi neće okrečiti? Stoljnjak oprati? Zar će dijete biti gladno ako ne pojede baš sve što smo mu rekli? Zar će jedna čaša Coca-cole uništiti jetru? Zar se ocjene ne mogu popraviti?

Sa uživanjem sada gledam kako moji mali prave te male nazovi nestašluke, stvarajući meni uspomene, a sebi dragocjeno iskustvo. Ne mogu reći da sam baš uvijek imuna posmatrajući pojedina ponašanja, ali učim se, jer negdje znam da to tako traba i da sam u pravu. A najvažnije da sam spoznala sebe i nisam dozvolila da vrijeme i brzina življenja progutaju najljepše momente. A, da, eksperiment o izmjeni ponašanja je dokazano uspješan, čak i prije dvadesetprvog dana.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Kao da sam ja pisala. Dvoje malo dece ,sama sa njima po celi dan i samo cistim,kuvam,spremam. Ne umem da se opustim,a zvocam za svaku sitnici,sto kaze mama u tekstu ne poznajem sebe u nekim trenutcima besa,ali nisu deca kriva i mi smo bili mali. Treba uzivati u njima svakog trenutka jer vreme brzo prolazi a oni rastu,pa ce nam nekad sav taj nered,vriska i njuka nedostajati…

  2. Odlicno, mada meni je tesko primijeniti vecinu navedenih metoda jer je mladje dijete nepune dvije godine, tako da dok bjesni neka mi bjezanja u kupatilo, na tel, u drugu sobu jer trci za mnom I urla

  3. Ovo je kao neka prica iz bajke.” zamolim supruga da uleti kad vidi da sam ljuta” kao da je on 24 sata pored mene.pustanje vode u kupatilu i muzika i sta vec ne…ma daj….ja u kupatilo idem sa dvoje manjih a dvoje malo vecih se nadam da se nece nalemat dok me nema i pri tom sam oba uha naculjila da cujem sta se tamo desava.nedaj boze muziku pustit i da opet ne cujem kakav je belaj.a prosuto pobacano isprljano to je najmanji problem oko toga se odavno ne brinem.i jednostavno je majcinstvo takvo nama je u krvi da brinemo dok muzevi opusteno sjede na sofi i nebi primjetili niti da djete proleti iznad glave mu 🙂 nije lahko majka biti ali je slatko i nista se sa tim ne moze mjerit.i ne postoje savjeti haj ovako onako ,majka najbolje zna.

Leave a Reply