O, kakva su ova današnja djeca!

boring

PIŠE: Ljubinka Nedić, blog Klotfrket

Ovo je rečenica koja se često čuje u zbornici, a i van nje. Nismo matori (kao), nego dugo pamtimo, pa se sjećamo kakvi smo mi bili kada smo bili u godinama naših đaka, ili kakvi su đaci bili kada smo počeli da radimo prije dvadesetak godina. Tako upoređujući, dolazimo do zaključka da su nam današnja djeca nezainteresovana, bezobrazna, nevaspitana, drska, ništa ne uče, ne paze na času, ometaju one koji bi pazili, ne donose udžbenike, ne rade domaće zadatke…O, kakva su ova današnja djeca!

Kakva su to? Nisu ista kao ona od prije deset, petnaest godina?
A mi smo kao isti? Ne znam za vas, ali ja nisam onakva kakva sam bila 1994. kada sam počela da radim u školi. Mnogo sam se promijenila. Ono što tada nisam mogla da podnesem, sada mogu da razumijem i prihvatim. Ne mogu uvijek da opravdam, ali mogu da tolerišem. Ono što tada nisam znala, sada znam. Danas pravim drugačije greške od onih koje sam pravila na početku.

Nisam ni isti čovek. Mnogi stavovi su mi se korigovali, a neki iz korjena promijenili. I neke prijatelje sam zamijenila novim. Živim u drugoj kući. Imam drugačije navike. Tada sam jedva umjela da koristim računar, a danas na njemu radim skoro sve što mi padne na pamet. Tada se nisam družila s internetom, a danas umijem da ga upotrijebim za jako korisne stvari.

“Ma, pusti sad to, nego vidiš li ti kakva su ova današnja djeca?”

Kakva su? Promijenila su se?
A društvo u kome rastu je kao ostalo nepromijenjeno?
U odnosu na đake od prije petnaest godina, ovi današnji žive u drugoj državi. Žive u drugačijem društvu. Rastu uz drugačije pjesme, filmove i serije. Ja sam rasla uz EKV, a oni uz Stoju. Ja sam gledala školski program, Belamija, čekala do duboko u noć da na hrvatskoj televiziji u noćnom programu vidim spot. Spot, života mi! To je bila velika novina. Ovi novi đaci sami prave video klipove i postavljaju ih na Jutjub. Ja sam nedeljom popodne čekala filmove Bet Dejvis, a ovi danas čekaju Leu Kiš.
Prašinarila sam po bibliotekama i držala knjigu na stolu za vrijeme porodičnog ručka. Ovi danas su vaspitaniji, pa za vrijeme ručka samo jedu.
Smijala sam se uz Monti Pajtonovce, a ovi danas uz Kursadžije.
Roditelji su mi rekli da učim školu da bih kad porastem živjela ko čovek.
A-ha!
Šta ćemo sad?
Hajde da današnjoj djeci to kažemo, pa da se iskidaju od smijeha.

“Ma, pusti, bre, to! Šta si zapela! Vidiš li ti uopšte kakva su ova današnja djeca? Sramota!”

Jeste sramota, ali čija?

Naša, drage kolege. Naša! Tvoja i moja.

Mi smo dozvolili da oni rastu u ovakvom društvu. Nas treba da je sramota što smo dozvolili eroziju svih vrijednosti, mešetarenje kao stil poslovanja, bahaćenje polupismenih kao stil života, Cecu i Kristijana kao idole. Birali smo loše, ili smo se gadili biranja. Ćutali smo, ili smo mrmljali sebi u bradu. Nismo se bunili kada je krenuo uvoz somova iz Argentine, kada su nam stigle Nesle čokolade od GMO sastojaka, plastične igračke iz Kine kojima se raduju i Gajger i Miler. Nismo se bunili dok je Željko Mitrović uvodio i na kraju nametnuo “pink kulturu” (kakav oksimoron!). Nismo se bunili kada su nam smanjivali prava i tovarili besmislene obaveze. Ćutali smo kada su uvodili politički iznuđene predmete. Ćutali smo kada su se iz godine u godinu povećavala učenička prava, iako smo znali da su mnoga od njih na štetu vaspitanja, ili bar vaspitne uloge škole.

Da li je jedna jedina škola u Srbiji zamandalila vrata i oštro protestovala kada je školska uprava vratila u školu đaka koga je nastavničko vijeće prije toga isključilo, jer je mrtav pijan u jutarnjoj smjeni psovao profesoru majku? Pa, naravno da nije.

Podvijali smo repove i poslušno trpjeli SVE i UVIJEK, uz svijetle primjere drugačijih među nama, koji su toliko rijetki da su na nivou statističke greške.

A sad bismo malo da kukamo na to kakva su ova današnja djeca.

Djeca, pa i mladi ljudi pred kraj srednje škole, nemaju dovoljno godina da bi potpuno sama snosila odgovornost za to kakva su. Odgovornost je mnogo više na njihovim porodicama, ambijentu koji im je društvo stvorilo za odrastanje, na sistemu obrazovanja koji nije u stanju da prepozna, prati i prihvati promjene koje nam se odvijaju ispred nosa.

Da objasnim na primjeru književnosti.

Kukamo što današnja djeca ne vole da čitaju, pri čemu naročito ne čitaju lektiru, a ne razmišljamo o tome koliko tinejdžera zanima ljubavni trougao u Ani Karenjinoj; koliko ga zanima da čita Šekspira koji je pisao na arhaičnom engleskom jeziku, a preveden arhaičnim srpskim jezikom. Ne pada nam na pamet da shvatimo da djecu ne možemo da natjeramo da čitaju. Dovijaju se na sve moguće načine i uspijevaju da nam doskoče: odgledaju ekranizaciju nekog klasičnog djela, pronađu književne analize na internetu, omiljena tetka im napiše sastav za pismeni zadatak. A mi i dalje kukamo. I spremni smo da kukamo narednih trideset godina, radije nego da vidimo kako se problem može riješiti. U međuvremenu ćemo izvesti trideset generacija nečitača, jer im je čitanje pod prinudom presjelo.

I šta ćemo sad?

Da se žalimo na djecu i peremo ruke od lične i kolektivne odgovornosti, na primjer. Eto rješenja!

I stvarno, kakva su ova današnja djeca, pa to je strašno! Ko li ih je napravio, vaspitavao, učio i svojim nečinjenjem uronio u društvo kič-politike, kič-medija, kič-biznisa i kič-vrijednosti?

Stvarno, batalite više tu priču.
Jedino bi fer bilo da im se izvinimo što im nismo stvorili pravedniji i vrjedniji svijet od ovoga u kome živimo – oni, a da to nisu zaslužili, i mi, a da smo za to potpuno odgovorni.

Pokazujmo primjerima, a ne kuknjavom.
Pokažimo im da se mi borimo za bolje društvo, a ne da pristajemo na ovu kaljugu po kojoj se svi zajedno valjamo.
Pokažimo im, da bi sjutra oni bar malo doveli u red ono što smo mi upropastili, a jesmo!

Rekla bih da bolju djecu treba da zaslužimo, a ovoj na koju kukamo da otplatimo dug. Dugujemo im srećnije, smislenije i ispunjenije odrastanje.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply