Praznična (hiber)nacija

prznici

PIŠE: Jelena Jovanović, TashOnLash blog

Vrlo je moguće da je do mene i da previše romantičarskog ustrojstva za rezultat ima prazničnu ucvijeljenost. Kada nastupe praznici i „koka-kola“ momenti nasmejanih lica okupljenih za bogatom trpezom, uz prilog velikog prozora koji otkriva noćnu, pršteću bijelu stazu i jezdećeg Djeda Mraza praćenog izduvnim paperjastim snijegom, meni se grlo lijepo skupi u knedlu. Protok vazduha se svede na održavanje u životu. Praznici su mi postali naročito teški, neugodno slijeću na grudi i najradije bih u hibernaciju na određeno vrijeme. No, svaki put riješim da navučem kukavičke pernate gaćke i proletim kroz praznike, kao da su mi svi na broju.

Naiđem na neki članak o razvedenoj porodici, gdje su roditelji riješili da zajedno proslave praznike sa djecom. Svi skupa, na jednom mjestu, za istim stolom. Nisam mogla da se natjeram da ga pročitam u cjelosti, jer sam svjesna da taj nivo razvedene nirvane još uvijek ne mogu ni da primirišem. Još uvijek ne umijem lijepo da se pozdravim sa njim, prijateljski, cmok u obaz, a zamisli da slavimo zajedno, pa da se trostruko izljubimo, ravno je čudnom čudu. Svaki korak našeg odnosa predano sam vježbala silnim meditacijama, otupljivanjem emocija i timarenjem duše, kako ne bi galopirajući otišla u ludačku košulju. Prilično me dotukla trunka saznanja da postoji „razvedeni zajednički praznik“. Žao mi je što ja ne mogu, iako znam da bi dijete voljelo. Osjećanje koje stoji iza razloga „zašto“ ne bih znala da definišem. Nisam ljuta, nisam povrijeđena, prije bih rekla da mi je neprijatno, vještačko i usiljeno. Tako sam sve praznične, porodične trenutke, rođendane i Nove Godine odsanjane skakućući po nebeskoj vatici, praskačući oblačke,  gurnula od sebe, da mi ne bude previše teško. A te slike se, nepozvane, okače na trepavice i koliko god se trudila da ih otresem ne daju se. Imaju slani ukus zagorjele čokolade. Znaš da bi trebalo tu negdje da bude slatko, a ono se sve zalijepilo i otužilo. Zaključak koji slijedi jeste da nisam dovoljno trenirala naš odnos. Treba da zavijem šake u zavoje, balsamujem ono što sam do sada postigla i nastavim da gradim piramidu. Na šta će to da liči, pojma nemam.

Nove Godine, Božići i rođendani su za djecu. To je njihovo vlasništvo. Večernje iščekivanje i cupkanje oko jelke, tremaroško prevrtanje po krevetu noć pred rođendanski dan, sve je to dječije imanje. Kako nižeš godine, uzbuđenje polako vjetri i ostaje ti samo da na lijepe želje kažeš „hvala lijepo“. Roditeljski, brižno, na tebi je da djetetu upriličiš, okitiš i pokažeš svjetlucavu radost tradicije, praznika i slavlja. Prekrasno mi je to i volim, sve dok mi se iz nekog kuta duše ne prišunja činjenično i brojčano stanje naše porodice. Osjećam se kao da smo nacija za sebe, prognane na neko pusto ostrvo da pogledom u nebo ganjamo zvijezde za bolje snove i ljepše želje. Intimna proslava za dvoje, nije baš scenario koji sam zamišljala za nas dvije. Volim porodičnu graju, ciku i vrisku, eho porodičnih dogodovština, koji nikako da dosadi. Vidim vijanje po stanu, jurcanje vozića uz kikot i letjenje pod plafon, a onda balončići sapunice puknu i prospu se po dlanovima. Galopirajući moždanim vijugama, maštanja me žestoko propuste kroz šake. Aperkat, kroše, direkt, nokaut i gotovo. Čim nastupi nova sezona praznika i rođendana, slijedi repriza. Aperkat, kroše, direkt, nokaut, ne stignem ni da zaštitim lice, a već sam pretumbana. Bojazan da moje dijete ne pamti praznike i rođendane po lijepom, me drži u pripravnosti, zapete kičme za „tri, četri sad slavlje“. Zato sam ove godine za praznike, brže bolje, kao gušter koji juri u pukotinu stijene, šmugnula u porodične skute babe i djede. Da njima na teretu, ne mislim mnogo o brojčanom stanju.

Uz stalnu napetost da sve bude potaman, baš onako kako dolikuje, a meni u kukavički prilog, praznici i rođendani nam se nanizali kao perlice, jedan za drugim. Kad je bal, neka ih je što više. Taman da mi ne spadnu kukavičke gaćke, dok vježbam za godine sačekuše. Obaška me bude blam jer sam veliki sanjar. I povazdan mi se to obijalo o glavu. A ja, opet, tvrdoglavo ne odustajem da sanjam. Krive su bajke, svih trista šezdest i pet bajki. Za svaku razmazanu, šmrcajuću noć pod pokrivačem.

 

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply