Varjača ima alternativu (šta sve možete uraditi umjesto “malo po guzi”)

spanking-child

PIŠE: Čarapice blog

Kažu da postoje dva tipa roditeljstva – popustiljivi i prestrogi. Ne znam koji su kriterijumi za te podjele, ali mislim da fizička kazna (i kazna uopšte) nije jedan od njih. Niti ste prestrogi ako za kaznom posegnete, niti ste popustljivi ako birate drugi metod vaspitanja. Roditeljstvo je teško, pritisak je veliki i poslednje što ikome treba je pridika zašto nije dobro što ste dijete šljepnuli po guzi. To što se osjećate loše nakon toga jasan je signal da to nije ok i dovoljan je razlog da sledeći put zastanete i duboko udahnete prije bilo kakve reakcije. Evo nekoliko predloga šta u međuvremenu možete uraditi. Nadam se da će vam pomoći.

  1. Spustite se na djetetov nivo i gledajte ga u oči. Komunicirajte. Razgovarajte o tome zašto je nešto zabranjeno/ružno/opasno. Objasnite djetetu zašto od njega očekujete određeno ponašanje. Možda mislite da se podrazumijeva, ali djetetu će značiti da čuje da mu (još jednom) smireno kažete – Noževi nisu za igru. Kada još malo porasteš, naučiću te kako da lijepo i pravilno koristiš nož. Sada je to opasno i ne treba s tim da se igraš.
  2. Dajte djetetu priliku da ispravi grešku. Budite strpljivi, ne požurujte. Ukoliko je dijete nešto prosulo, smireno mu ponudite da zajedno počistite nered. Blago ga podsjetite da je zabranjeno prosipati/bacati hranu, pa mu ponudite da ponašanje koriguje i posljedice popravi. Pritom vodite računa da zahtjevi budu primjereni uzrastu djeteta – da mališan može i da ih razumije ali i sprovede u djelo. Možda se samo zaigrao i zaboravio na pravila. Dopustite mu da ih se sam prisjeti.
  3. Pitajte dijete šta želi. Bićete iznenađeni odgovorom. Često su dječji nestašluci posljedica želje, bujne mašte, razloga koji nama nikada ne bi pali na pamet, a djecu se ne sjetimo da pitamo – Šta ti zapravo želiš s tim telefonom koji pokušavaš da staviš u vruću rernu? :) Ovaj pristup će vam pomoći da situaciju sagledate iz ugla djeteta i primijenite sledeći korak.
  4. Pružite mu alternativu. Ako stalno dira/radi nešto zabranjeno, razmislite koju potrebu djete pokušava da zadovolji i ponudite mu nešto drugo (a slično) umjesto te aktivnosti. Ovo ne znači da svakom hiru izlazite u susret i ispunjavate baš sve želje. Ali mudrim i promišljenim odabirom ispunjenih potreba pokazujete djetetu da vam je stalo, da razumijete i da ste na njegovoj strani, što lično smatram izuzetno važnim. Na primjer, kod nas je zabranjeno skakanje po ugaonoj garnituri jer je opasno. Ali zato, čim pokaže želju da skače, pitam ga – gdje se skače – i bez problema zajedno odlazimo na naš francuski ležaj, gde ima mnogo više prostora i okruženje je bezbjednije. Umjesto – nemoj da bacaš igračke – recite – evo, bacaj loptu. Pozitivne rečenice imaju mnogo bolji efekat od zabrana.
  5. Zagrlite ga.  Ako je razlog što želite dijete da fizički kaznite strah (istrčalo je ulicu, krenulo da se penje na ogradu terase)… Povisićete ton, zauzeti stav, uplašiti ga, pokazati mu svojom prirodno urođenom reakcijom da je to opasno i strašno – i dijete će to razumjeti sasvim jasno, nema potrebe da ga fizički dodatno zastrašujete. Ali ga nakon reakcije obavezno zagrlite i recite mu – Jako sam se uplašila. Mnogo te volim i strašno se plašim da ti se nešto loše ne dogodi. A zatim primijenite tačku 1, gdje dugo i podrobno razgovarate o tome zbog čega su opasne stvari zabranjene.
  6. Pružite djetetu priliku da samo riješi problem. Ovde se opet vraćamo onoj odgovornosti koju zapravo od djece očekujemo, ali im ne pružamo priliku da je pokažu. Ukoliko naše obraćanje djetetu manje bude monolog, a više dijalog, ukoliko naredbe i zabrane pretvorimo kad god je to moguće u pitanja – djetetu ćemo pružiti osjećaj da je samostalno, da samo donosi odluke i pravi izbore. A to djeca vole. Ko, uostalom, ne voli poštovanje? Ne želiš da pereš zube? Šta misliš, šta će se dogoditi s tvojim zubima kada bakterijice budu imale cijelu noć da ih grickaju? Boljeće i biće ružni, zar ne? Šta predlažeš? Ili: Da li želiš prvo da opereš zube ili da obučeš pidžamu? 
  7. Razmislite o dubljim razlozima za neposlušnost. Možda dijete pokušava da ostvari kontakt, vezu sa vama, pošalje vam poruku. Možda ste u poslednje vrijeme bili odsutni, prezauzeti, možda je skoro stigao novi član porodice, dogodila se neka druga promjena… Pružite djetetu sebe, svoju pažnju i svoje vrijeme. Neposlušnost i inat često su samo načini da se zadobije roditeljska pažnja, pa makar i negativna. Stavite mu do znanja da ga razumijete, to mnogo pomaže komunikaciji i osjećaju bliskosti. Vidim da ti je jako teško, žao mi je… Zaista to želiš, zar ne… Mora da te je baš pogodilo…
  8. Razmislite da li se određeni obrasci ponašanja ponavljaju i pokušajte da nađete rješenje za te situacije unaprijed. Ukoliko dijete svaki put doživi omanji emocionalni slom kada treba da krenete kući iz parka, pokušajte da promijenite rutinu. Pružite mu više vremena da se navikne na činjenicu da morate kući (najavite mu to ranije). Organizujte put do kuće kao trku. Ispričajte mu koja je “procedura” (ovo je naša magična riječ kada treba da ispoštujemo određeni redosled radnji, npr. skidanje, izuvanje, vraćanje stvari na mjesto, pranje ruku) po povratku kući, i šta ćete nakon toga lijepo raditi. Ili još bolje, pitajte dijete da vam samo ispriča “proceduru”, jer ste je vi “zaboravili”. Mogućnosti je bezbroj.
  9. Naljutite se. Imate pravo da budete ljuti, da budete povrijeđeni, nervozni. Ne morate uvijek to da krijete od djeteta, ali morate razdvojiti razloge nervoze od djeteta i na njemu ne iskaljivati frustracije koje potiču sa drugih strana. Otvoreno kažem da sam umorna/nervozna/nestrpljiva i da očekujem od njega malo više strpljenja/pažnje/koncentracije. To takođe motiviše djecu, tada se osjećaju odgovornim i važnim zapravo žele da pomognu. Ovo se, naravno, ne smije događati često i biti uobičajena stvar, već predstavlja samo jednu od mogućnosti. Recite mu da ste nervozni ili ljuti, djeca to osjećaju i razumiju. Uzmite tajm-aut, izađite iz sobe, udahnite duboko, izbrojte do par miliona. Nekada reakcije mogu da nam budu pretjerane usljed preosjetljivosti i nervoze jer smo umorni, opterećeni drugim problemima… Odmorite se, udaljite se, izduvajte se. Eto, već je bolje.
  10. Recite otvoreno da vam se određeno ponašanje ne dopada. Sve što djeca žele je naša podrška i odobravanje. Pokažite da vam je stalo. Rečenica koju ja koristim umjesto – nisi dobar je – Ti si moj dobar dječak, a trenutno se ne ponašaš tako, dobra djeca se tako ne ponašaju i zaista bih volela da to prestaneš da radiš sada.

Pokažite djetetu da se problemi mogu rješavati na drugačiji način. Na hiljadu drugačijih načina. Budite blagi, ali stabilni i čvrsti. Budite odlučni i dosljedni, ali nježni i brižni. Budite strpljivi. Budite kreativni. Budite najbolji vi svom djetetu i stostruko će vam se vratiti kada to najmanje očekujete.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply