PIŠE: Cara Dara

Silom prilika i neprilika, znam da ogroman broj žena podnosi zahtjev za razvod braka. Muškarac će to rijetko uraditi, a ako mu baš i bude do razilaženja on to uradi na muški način – pravi se da braka nema.  Ode na svoju stranu, odseli, ostane da živi sa porodicom (ili ženom) samo kako njemu odgovara. Dominira. Istina je da rijetko koji muškarac želi i zakonski kraj.

Zašto je to tako? Nisu oni kreteni  samo ih je sistem mazio zadnjih milion godina. Ozbiljno. Ljudi koji rade u pomažućim strukama koje se bave temama porodice, znaju da su i prije razvoda žene te koje traže pomoć. Često se i sam zahtjev za razvod braka tumači tako jer sam zahtjev ne mora nužno da znači kraj.

To ih ne čini boljim, pametnijim ili manje odgovornim za propadanje odnosa, već su žene otvorenije kad je u pitanju traženje pomoći.

– Žena je ta koja najčešće pravi prvi korak u želji da nešto promjeni.

– Muškarac je taj koji problem minimizira ili jednostavno bježi od njega i pravi se da ga nema.

Ovo je situacija koja se dešava i u pokušaju mirenja (zakonski dio procedure koji slijedi nakon podnošenja zahtjeva za razvod) ali i prilkom terapeutskog rada sa porodicom. Muškarac vrlo često dođe na jednu ili dvije seanse, a potom shvati da “to nije za njega” ili “neka ona to riješi sa sobom pa ćemo onda pričati.”

– Neke žene prihvate to breme. Rješavaju to same sa sobom. Neke žene jednostavno odu.

Zašto  muškarci reaguju muški?

Ha, neće ženski. 🙂

Kad kažem muški šta vam prvo padne na pamet?

Muškarac ne pokazuje emocije. Ne plače pogotovo.

Muškarac treba da zarađuje. U današnje vrijeme kad dosta žena radi,  muškarac treba da zarađuje više. Nema vremena za pričanje u prazno.

Muškarac ne treba da priča mnogo “o glupostima”, a gluposti su osjećanja, načini porodičnog funkcionisanja, odnosi.

Muškarac … dovrši niz.

Nije u pitanju samo muški diskurs koji obuhvata i ova uvjerenja koja sam gore napisala. Sigurno dosta ima u tom što u pomažućim strukama rade uglavnom – žene. Kao da nije dovoljno to što mora da radi nešto što mu je potpuno strano, već to opet mora da radi ispred neke žene. Muških terapeuta nema mnogo. Socijalnih radnika nema mnogo. Psihologa isto. Vjerovatno iz istih ovih razloga jer se smatra da je bavljenje ovakvih poslom jednako degradirajuće kao i traženje usluga od ljudi koji ga rade. Psihološko povezivanje bi vjerovatno bilo olakšano kada bi muškarac ispred sebe imao muškarca. Znam, reći ćete da ako neko radi svoj posao kako treba, nema veze koji pol je u pitanju. Istina, ali koliko puta ste imali priliku da čujete “Vi ste žena, razumijećete me.” Zar ne bi bilo dobro da muškarac slično može reći muškarcu? Da se povežu na prvu, onako kako to često radi žena sa ženom.

Ovo nije priča o lošim muškarcima i dobrim ženama. Ovo je priča o ljudima koji žele da zadrže porodicu, a ne znaju kako i rijetko ko im to vjeruje. Nekad ni oni sami nisu sigurni.

Šta je poenta ove priče?

Niste manje muškarci ako pokažete da vam je stalo do vaše veze ili braka. Bježanje je totalno kukavički.

To ni žene ne rade.

Izvor: Blog Cara Dara