Sasvim je u redu da budeš “samo” mama

majkaidijeteđPIŠE: TashOnLash

Kad bi moje samopouzdanje bilo ruka, bilo bi moja lijeva ruka. Apsolutno mi je beskorisna, jer njome rijetko šta mogu da uradim, a da nešto ne uništim. To upire prstom u činjenicu da sam po prirodi veoma nesigurna osoba. Ne snalazim se dobro u (kompetitivnom) okruženju. Tu, ni moja desna, jača ruka i strana ne može da mi pomogne. To me je često ostavljalo izgubljenom i nesnađenom. Onda sam postala roditelj. Uslijedilo je buđenje. Nisam ni sanjala će mi roditeljska nesigurnost pokazati da je sva ta nesigurnost, koja me je godinama pratila, jedna velika nula. Sad si odgovoran za drugo biće u potpunosti. Odgovoran si za njegovo stvaranje kao čovjeka. Odgovoran si za njega više nego što si ikada bio za sebe. Onda se životni putevi našalili, poigrali ironijom i na moje roditeljstvo dodali pridjev “samohrano” i učinili scenario nesigurnosti još više licegužvajućim. Nesigurnost samohranog roditeljstva nosi ultimativni nivo nesigurnosti. Olimpijsko takmičenje sa samim sobom. Kao da držite džojstik jednom rukom dok pokušavate da igrate Super Mario-a do beskonačnosti. Tako nekako suludo to izgleda.

Nesigurnost je izvrsno zemljište za negovanje osjećanja neizvjesnosti, straha, osećanja niže vrijednosti i osjećanja griže savjesti. Osećanje da sam nešto uskratila svom djetetu, osjećanje da sam promašena, ne dovoljno dobra majka i reprezirajući osjećaj da svom djetetu moram nešto da nadoknadim, dođu kao ekvivalent korovima koji veoma dobro uspijevaju na tom nesigurnošću nađubrenom zemljištu. Da pređem na stvar, kako ne bi pomislili da tekst ima kakve veze sa zemljoradnjom. Upravo taj osjećaj da svom djetetu moram nešto da nadoknadim je izvor svih ostalih obeshrabrujućih osjećanja. Šta ja to pokušavam da nadoknadim? Pokušavam svojoj kćerki da nadoknadim tatu. Mnoge od nas podlegnu tom pritisku i osjećanju da moraju svom djetetu da budu i mama i tata. Pitamo se kako ćemo i hoćemo li uspjeti da izbalansiramo u vaspitanju ono što bi, u idealnom slučaju, trebalo da doprinesu oba roditelja. Možemo da damo sve od sebe, ali nema potrebe niti se od nas očekuje da budemo ono što nismo. Pokušavamo da odglumimo ulogu koja od samog starta nije namijenjena za nas. Ne može ni na silu, ni uz svu želju ovog svijeta. Jer mi smo mame. I to je u redu.

Mama nije hermafrodit. Tačka.

Poslije kraha braka ili veze u kojoj ste izrodili djecu, kada jedno jutro osvane sa saznanjem da ste samohrani roditelj, sasvim je normalno da osjećanje nesigurnosti probija plafon. Osećaj neuspjeha, jer veza sa partnerom nije uspjela, prenosi se i na ulogu roditelja. Kada se moje dijete suočava sa nekim problemom često me iz podsvijesti proganjaju misli da ne uspijevam da budem dobar roditelj, jer nisam bila “dobra supruga”, “jer sam digla ruke, a mogla sam da pomognem”, “jer sam otišla”. No, realnost mi brzo pukne prstima pred očima i vrati me u sadašnje vrijeme. Činjenica je da će moje dijete osjećati prazninu usljed neprisustva oca. Ona će, svakako, biti srećna i bez čestog prisustva oca, ali će nedostatak uvijek osjećati. Ključ je pomiriti se sa tim i prihvatiti to kao naše životno stanje stvari. Prihvatanje takvog činjeničnog stanja nije lako, jer ne dolazi prirodno. Ali, da bi nastavili dalje, prosto moramo da stvari uzmemo onakve kakve jesu i nikako drugačije. Tu prazninu koju stvara neprisustvo oca ja ne mogu da popunim, taj nedostatak ne mogu da nadoknadim. I to je to. Idemo dalje. Stvaramo naš život fokusirajući se na druge lijepe stvari ne obazirući se na okolinu, koja očekuje srceparajući odgovor na pitanje “kako li ti to stižeš sve sama/kako ti to možeš sama?”. Umjesto da odgovorim odgajam dijete, ne radim kao krotitelj lavova, nasmiješim se i kažem tako smo u mogućnosti. Svima fino.

Kako ne zamijeniti tatu tatom i biti “samo” mama?

Situacija je takva kakva jeste, ‘leba se neću najesti ako je tugaljivo posmatram. Da postanem tata ne mogu, ali mogu da joj pružim druge muške uzore u životu – ujaka, divne dede, rođake, prijatelje, susjede. Ona će, sigurno, spontano u toku života razvijati takve odnose, gde će naći uzora u muškoj osobi. Moje je da budem mama roditelj – da skuvam, operem, obučem, savjetujem, vodim za ruku, nosim na leđima, ljubim da prođe, usmjerim, budem igleno jastuče za tantrume, budem pacijent kad ona poželi da bude doktor, budem animator, da budem terapeut, prevoznik, frizer, sagovornik i da se pridržavam sopstvenih savjeta za preživljavanje, jer zajedno treba da budemo srećne. Ukoliko smo dosledni, ukoliko naše dijete zna šta može da očekuje od nas, ukoliko smo iskreni sa djetetom, ukoliko ne pokušavamo da nadomjestimo emocionalno materijalnim na dobrom smo putu da sve bude u redu.

Takođe, ukoliko ste skloni čitanju raznih studija na temu očeva i djece i šta se dešava kada otac nije prisutan u odrastanju djeteta (i vaspitavanju istog), kao vaša dotična čije redove čitate, gurnite ih odmah od sebe, pritisnite iks u uglu stranice i zanemarite sve što ste pročitali. Nijedna studija nije opis vaše situacije. Niti je indikator da će biti onako kako u njima piše. Poštujem nauku, ali ne volim generalizacije odnosa. Svaki roditeljski nepar i svaka porodica koju odgaja samohrani roditelj je priča za sebe.

Naposlijetku, opet romantičarski, jer sam tome sklona, nadam se najboljem, iako tatu ne mogu da zamijenim. Manje prijatna osećanja i nesigurnosti dođu i odu, a pored mene plave lokne i oči ljubopitljivo istražuju svijet. Meni sasvim dovoljno za “da budem samo mama”.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Podgoricanka

    Draga “SAMO MAMA” tekst ti je divan…iz istog ugla stvari posmatramo i vjeruj mi dasaosjećam sa tobom…i pronalazim sebe u tvojim riječima…Bilo kako bilo, te male lokne ti snagu daju i samo tako nastavi…i sve će se stići…

Leave a Reply