Koliko ste stvarno spremni da se promijenite za dobro svog djeteta?

depresijaPIŠE: Jelena Đukić-Pejić za Koučing za roditelje

Svako od nas ima nekog svog gremlina u glavi koji mu pravi život ovakvim ili onakvim. Ja imam aždaju. Koja sada spava. Već godinama. Uspavala sam je sa dobrim razlogom. Moje dijete ne zaslužuje da se nosi sa maminom aždajom.

Sebe oduvijek smatram veoma jakom osobom. A život mi je nekako uvijek bio čudno težak. Nevjerovatne stvari dešavale su se uvijek meni. Za nevjericu. Za film…

Ipak, svaka, čak i jaka osoba ima svoje granice, kada nam naše krhko tijelo pokaže da ne možemo da podnesemo baš sve. Da nemamo stomak za to. Tada se stvorila ta moja aždaja.

Nažalost, imala sam tu nesreću da se razbolim od bolesti od koje neki umiru. Bila sam i ja tu negdje blizu. U nekom trenutku sam se sjetila da sam jaka i izborila se sa tim. Ponosna sam na sebe zbog toga. Međutim, ono što je za sobom stvorila ta moja bolest, ostavilo je prostora da se uvijek ona ponovo pokrene…

Živimo. Radimo. Jedemo. Spavamo. Radimo. I tako u krug, svakoga dana. U međuvremenu nam se dešava život. Nekad dobar prema nama. Nekada loš. I to je normalno. Svako se nosi sa svojim životom kako umije. Nekada nam se dese nepravde ogromnih razmjera. Preživimo i to, stojički, na nogama. Al negdje iza ćoška naše krhko tijelo onda kada sve prođe, počne da preživljava sve i umjesto da ostanemo na nogama, desi se da padnemo.

Tada kada sve prođe, dešavalo mi se da zaglavim u bolnicu, na infuzijama, počnem da gubim snagu, kilažu, volju… Ne mogu sama da stojim, nemam snage da hodam, …. totalni kolaps organizma se desi. Tako izgleda ta moja aždaja. Tako je izgledala kada sam bila djevojka, tako i nakon što sam dobila dijete.

Bilo je dosta situacija kada sam poklekla. A smatram se jakom. Bilo je dosta situacija kada sam tako pala u krevet i tada prestala da radim, prestala da živim, prestala da brinem o djetetu. Isuviše fizički iscrpljena da bih mogla bilo šta. Isuviše loše da bih mogla sebi da pomognem, a kamoli da se igram sa svojim djetetom.

Ono je počelo da se navikava na to da mami nije dobro. To me je boljelo. A nisam znala šta treba da uradim da to prođe. Znam samo da sam dodatno patila što nisam bila sposobna da vrijeme posvetim djetetu. I što više nisam nalazila opravdanja, čak ni razumijevanje za ono što mi se dešava. O razumijevanju okoline da ne govorim…

Ne znam šta sam uradila, samo znam da sam se probudila ja, a da sam tu svoju aždaju uspavala. Probudila sam se svom svojom snagom volje željeći da ne izgubim više ni minut u krevetu. U trenutku sam shvatila: marljivo radim, dan i noć, trudim se da budem najbolja mama, najbolja supruga, najbolja sestra, najbolji prijatelj… toliko se trudim da zaboravim da budem najbolje ja.

Shvatila sam da ne mogu da provedem život radeći, trčeći  na sve strane i trošeći se do besvijesti, pa onda umjesto da uživam u plodovima svog rada sa svojom porodicom, ja se oporavljam od njega u krevetu. Ili klonem i trunem. To je moralo da prestane i to bez odlaganja!

Naravno, nisam mogla sama. Ne možemo uvijek sve sami, čak i onda kada se pravimo da možemo. Bila mi je neophodna pomoć stručnjaka da se izborim sa tom nemani koja me je svako malo izjedala iznutra. Neizmjerna podrška porodice i prijatelja igrala je ključnu ulogu da u svom radu na sebi istrajem. Pomoć sam željela. A kad nešto želiš, to lakše ostvariš.

Tako sada ta moja aždaja spava. Godinama već. A ranije se budila na nekoliko mjeseci.. Naravno, nisu prestali životni problemi. Ali budimo realni, neće nikada ni prestati. Sada živim za trenutke kojima se svaki roditelj raduje: uživam u radosti nakon što sam dijete naučila da vozi bicikl, uživam u zajedničkom porodičnom osvajanju planinskih vrhova, sjajnim putovanjima, uživam u dobrim ocjenama, u svakoj glumačkoj ulozi koju smo zajedno spremili moje dijete i ja za školsku predstavu, u zajedničkom čitanju stripova, enciklopedija i drugih knjiga. Uživam u vremenu provedenom sa djetetom.

Svako ima svoje gremline koji nam otežavaju u životu. Ja sam imala aždaju koja je godinama jačala sve više i više. Toliko da je umjela potpuno da me onesposobi na jedan vremenski period dok ne ustanem i ne krenem ispočetka. Mene jaku. Tada sam bila zadovoljna svakom pobjedom nad njom i što sam nastavila dalje. Ali u suštini, ona se samo primiri do sledeće prilike. A ovo je pobjeda! Onesposobila sam ja nju!

Ponosna što sam pobijedila bolest od koje neki umiru, još ponosnija sam sada nakon što sam promijenila sebe i prilagodila se da bih bila bolji roditelj, bolja supruga, bolja ja. Znate ono kad kažete da biste uradili sve za svoje dijete?

E pa, ja sam uradila to „sve“!  Radim i dalje.

Svojoj djeci trebamo zdravi. Ne preumorni od posla i problema. Zdravi! Ne preumorni od borbe sa vjetrenjačama u našoj nesređenoj zemlji. Djeci trebamo zdravi. A nije neizvodljivo. Bar ne kada zavisi od nas. A uglavnom zavisi. Potrebna je samo jaka volja i želja da se malo promuhenite i poboljšate. I za sebe i za svoje najvoljenije.

Izvor: Koučing za roditelje

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply