Priča o ljetu i moru, bez seksa

putovanje

PIŠE: Gaga blues, blog

Ja znam da je danas u modi „predivnost“ i „magličasta iskrenost roze boje“ kada su tekstovi o roditeljstvu i porodici u pitanju, a naročito ljeti i na moru.

Šerujemo mile poglede i suptilno odmahivanje glavom dok gledamo našu djecu kako su genijalni dok prave zvijezdu u plićaku. A tek prvo kupanje?! I to s tatom! Nemoj je više, dosta joj je! Onda sumrak i geguckanje ženske bebe s haljinčetom i pelenom, preslatko, s hordom drugih kopnenih homo sapiensa. Velika djeca ližu sladoled i i svi se smijemo kako je danas jedna gospođa na plaži sjela s lijevim guzom na osu. Nekako svi izgledamo srećno. To je valjda zato što i jesmo srećni. Sjutra možda pošaljemo razglednice na kojima će djeca crtati, umjesto da pišu. A poslednjeg dana, za uspomenu, skupljanje posebno lijepog i neobičnog kamenja kako bi smo se potom čitave godine podsjećali ovog, skoro pa savršenog, odmora.

Tačnije, osjećaću se mnogo bolje ako se na vrijeme izjasnim da ovdje nema ničega edukativnog, kao ni božanstvenog. Da se ne začitate. Nema savjeta kako da što bolje opremite putnu apoteku ili kako da pobijedite dosadnu upalu uha. Nema ni toga kako da dijete naviknete na kupanje, muža na sebe, a sebe na ciklus koji naravno uvijek pada u nevrijeme. Nema ničega što je predivno, dirljivo i „zaista tako“. Jer, da rasčistimo – za mene se putovanje s djecom na more –  ne može zvati odmor.

Odmor je ležanje na pijesku i žmirkanje. Lijeno kretanje grešnih misli. Bosonogost i bezbrižnost. Dugo ćutanje, a potom dugo gledanje. Zanimljiva hrana i zanimljivi susreti. Zeleno i plavo. Noćni zrikavci. Spavanje.

A putovanje s djecom, nakon čega kažem: „stvarno nam je bilo predivno i odlično smo se proveli“ uglavnom znači da sam uspjela da pojedem više od jednog obroka za dvije nedjelje u sjedećem položaju, da se niko nije ozbiljnije razbolio i da razvod nismo pomenuli više od dva puta dnevno.

Do prije nekoliko godina, sam jun i kraj školske godine, izazivao je kod mene psihosomatske reakcije. Približavanje godišnjeg odmora inspirisao me je da svaki put izmišljam – zbog čega ove godine ipak ne možemo na more. Smišljala sam različite stvari – od zdravstvenih tegoba koje bi me onemogućile da putujem, pa do čisto ekonomske svijesti jer vremena su teška i šta nam fali i u Beogradu. Ipak, moja roditeljska savjest bi posustala svaki put i ja bi svakog ljeta iznova pokorno stavila svoju glavu na panj.

Glava na panju znači da je naš automobil uglavnom uvijek isti, a da stvari nekako svake godine ima sve više. Ideja da se pakujemo u kese za đubre umjesto u fensi kofere donosi osim lošeg imidža i daleko više prostora. Račun je jasan: na četvoro djece i dvoje odraslih, potrebno je 6 peškira za plažu, 6 velikih običnih peškira i 6 malih. I to s nadom da ću negdje zabosti perionicu. Ako se to ne desi, ribaću na ruke s sapunom „merix“. Strava provod. To je uglavnom već jedan kofer. Higijena, pegla, inhalator za bolesnike i kućna apoteka zauzima drugi manji kofer. Svako od nas ima svoj kofer, s tim što je primjetno, što si mlađi – kofer ti je veći. A ja kao u filmu, na kraju svakog pakovanja, pri pogledu na nesagledivu gomilu kofera i kesa – izgovaram čuvenu rečenicu: „Ma šta meni treba, kupaći i ništa drugo“.

Kada se, prkoseći svim zakonima fizike, u sumrak ipak spakujemo u naš Reno Espace (koji je na izdisaju), slijedi divljenje užeg i šireg komšiluka koji nas raznježeno gleda. Sudbina je htjela da veći dio našeg komšiluka čine predstavnici romske populacije koji nas obožavaju jer „vidi ovu ona je naša, rodila je četvoro“. Nakon što  mahnemo svima u našoj ulici – jer ljeto je i svi sjede do kasnih noćnih sati na šamlicama ispred svojih kuća, počinje naš put na more.

Do Vidikovca stajemo sigurno jednom jer nisu svi piškili. A možda ni kakili. Na magistrali se izvinjavam mužu što sam zaboravila njegovu knjigu za čitanje (onu koju sam čitao prije 4 mjeseca u sauni. pa koju? pa onu, svašta). Atmosfera u autu dostiže usijanje jer se Plavookom užasno spava i kenjkav je, Sunca Sinu duva, a LešnikDjevojci je užasno vruće. Zlatokosa počinje da vadi arsenal iz svog ranca iako je prošlo 22h i zahtijeva više prostora, glasniju muziku i na koncu se rasplače jer nije ponijela Tigija. U tom trenutku naš pas Munja koji čuči iza suvozačevog sjedišta, počinje da zavija.

Moj VoljeniMuž otvara svoj prvi RedBull i glasno uzdiše. Ja gledam niz put i govorim sebi – kako smo stizali ranije, stići ćemo i sad. I tako stvarno i bude. Svake godine mi zaista stignemo na neku obalu mora.

Raspored aktivnost u našoj porodici tokom putovanja teži da imitira idealne okolnosti, ali zbog neprestanih izuzetaka, fleksibilni smo i adaptibilni. Nikada se ne zna kada će se neko s nekim posvađati, kada će neko nekoga pljunuti, ogrebsti ili ujesti, a kada će mom VoljenomMužu propasti ideja o idealnom odmoru što će načisto uništiti njegov unutrašnji mir, koji istini za volju, nikada nije ni postojao.

Dolazak na plažu znači da nam je potrebno više mjesta nego drugim, normalnim porodicama. Više mjesta na plaži, više mjesta u vodi i više razumijevanja svih ostalih ljudi koji su došli na to isto mjesto s jednom skoro pa besmislenom idejom – da se odmore. I pored svih pedagoških struja koje sam lično atestirala na svojim potomcima, redovno zaključim – puno toga nisam uspjela nikada da ih naučim, iako sam se zaista trudila.

Na primjer, istog trenutka kada svako od moje djece dodirne svojim stopalom pijesak – počinje da viče. Kao da im od vreline pijeska pregori slušni aparat. I to nema nikakve veze sa jedom. Oćemo u vodu?! Ori se oko moje glave kao zvonjava.

Onog trenutka kada dodirnu vodu počinje ocjenjivanje temperature vode, talasa, živog i neživog svijeta, planova za ronjenje i skakanje – i sve to iznad nivoa dozvoljenih decibela u mjestu gdje žive ljudi. Osim prskanja članova svoje porodice, moja djeca uživaju u prskanju i svih drugih ljudi koji opet u tome nikako ne uživaju. Red izvinjavanja, red prijetnji. Marširam po plićaku kao oficir na rubu nervnog sloma. Ne znam dal da ih pobijem ili da ih fotografišem. Poglede drugih ljudi s plaže skidam sa sebe kao one dječje tetovaže, ali oni ostavljaju na meni trag i umaraju me. Umara me to što me gledaju kako izgledam kao pomahnitali noj koji trči lijevo-desno u reonu koji zauzimaju moja mladunčad.

Naravno da se odmaram i uživam na ljetovanju. Najlepša prijateljstva sam sklopila s lokalnim doktorima i apotekarkama. Nastojim da do brojeva njihovih mobilnih telefona dođem što prije kako bih bila opuštena i u ponoć. Svako popodne razmjestim kujnu i zablistam kao Džejmi Oliver. Po principu „manje je više“. Malo rukole, jedna jagoda i prepolovljeni komad pečenog krompira. Kada se ispostavi da su nedovoljno sofisticirani za tu vrstu jelovnika, pakujem ih i vodim na giros. Nema boljeg detoksa od site i ćutljive djece.

A muž? Mog VoljenogMuža na našem porodičnom ljetovanju viđam u prolazu. Istog dana po dolasku, on kreće u jednu temeljnu izvidnicu kako bi ustanovio gde je najbolji internet u mjestu. Kućni internet mu nikada nije dovoljno dobar i neophodno je da nađe neki brži i jači kao bi svoja neodložna posla odgovorno obavljao. Takav je on, znate. Odgovoran i ozbiljan. Što možeš u decembru, obavi u julu.

„Idem nešto da završim“ postaje njegova ljetnja mantra i mi se tih dana susrijećemo slučajno – po stepenicama, ispred radnje, na doku. Zaista djeluje zauzeto. Povremeno, dok se mimoilazimo, pukne me neka prastara emocija jer smo se nekada davno i upoznali na moru. Dok gledam tog čovjeka u papučama koji se polako udaljava, zastanem neko vrijeme i razvlačim taj svoj pogled ko žvaku koja se s jedne strane zalijepila za njegov vrat. Onda u trenu pregrizem nit i podignem cegere jer nemam vremena za to. Na odmoru sam, znate.

S budinim strpljenjem krckam te ljetnje dane i pripremam se psihofizički, poput morske nindže za finalni udarac godišnjem odmoru – pakovanje i povratak kući.

U povratku je sve isto, samo malo gore. Moja djeca tada podsjećaju na četu ranjenika, a ja na požrtvovanu ratnu medicinsku sestru koja im previja rane stečene na ljetovanju, daje terapiju i skida temperaturu. Tjeskobne uzdahe mog VoljenogMuža više i ne čujem, mada između nas i dalje lebdi ono njegovo nezadovoljstvo zbog knjige iz prvog pasusa koju mu nisam ponijela.

Ukoliko radi lift u našoj zgradi, nakon 1000km, kući se vraćam s radošću jer me moj život strpljivo čeka u sređenoj dnevnoj sobi, s veš mašinom i mojom drugaricom Gvozdenkom koja me razumije.

Ukoliko ne radi lift u našoj zgradi, nakon tih 1000km, kofere i djecu  nosim u zubima do petog sprata sričući u sebi „Još samo ovo i sve je gotovo!”. G o t o v o.

A onda sjutradan, umirena zvukom mašine za pranje suđa, ni ne trepnem na zluradi komentar komšinice da nešto i nisam uhvatila boju. Dok mi u svijesti ubrzano blijede porodične uspomene s mora, u nekom posebnom ritmu odklepećem niz hodnik, dostojanstvena i srećna jer se odmor napokon završio i ja sam ponovo kod kuće.

Izvor: http://www.gagablues.com/

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply