Dnevnik PG Mame: Divim se skockanim mamama u vrtiću

Mornings

PIŠE: PG Mama

Divim se mamama koje skockane dovedu djecu u vrtić. Iskreno im se divim. Ne moraju biti ni potpuno skockane, već generalno lijepo obučene, našminkane, sređene za odlazak na posao. Divim se mama čije djevojčice dođu u ispeglanim bijelim haljinicama sa mašnicama u kosi. Posebno se divim mami blizanaca iz našeg vrtića. Moji H.(3) i R. (1) su kao blizanci, možda i malo teži od blizanaca, jer zahtijevaju različite vrste pažnje usmjerene na njih. Ta mam blizanaca je uvijek uredno obučena, skromno našminkana i uvijek, ali uvijek nasmijana!

Zašto im se divim?! U našoj kući se već godinama ne navija alarm. Nekada bih rekla budilnik, ali budilnika više nema. Mala đeca uvijek lijepo prespavaju petak i subotu, a neđeljom im neki pundravci ulaze u san i eto ih na svakih pola sata do sat. Nama, naravno, poneđeljak donosi dovoljnu količinu strasa i bez neprospavane noći. Taman kad konačno utvrdimo neke dvije-tri ure, najmljađe čudovište počinje da se kikoće. Ubrzo mu se, u krevecu, pridružuje i trogododišnja sestra. Počinju razni izlivi ljubavi koji se završavaju time da nas gađaju jastukom, zmajem spavalicom, dok je posteljina već sva na podu.

Jjjj! JJJJ! Požuri, moram i ja u kupatilo!- vrišti D, na stariju sestru, tinejdžerku. One se odavno same spremaju, pakuju užinu i idu u školu. Časovi počinju u 07:30, kreću u 07, iako je do škole nekih 10 minuta hoda. D je spavalica, pa svakog jutra izbija ista svađa oko ustajanja, onda joj J. za kaznu naredi da spremi užinu objema. Pokušavam da ne ustajem dok ne izađu iz kuće, jer mi oblaci parfema koji se šire kućom izazivaju muku na šte srca.

D. nam napravi kafu, koju još vrelu ispijamo. R. zulumćari po kući. Lijepo je bilo živjeti na metar, sada moramo živjeti na 2 metra visine. Živjeti na 2 metra visine podrazumijeva izdići sve, ali apsolutno sve stvari od važnosti, na tu visinu. Podvezati kuhinjske elemente, onemogućiti prilaz kompjuteru, kupatilu i tako redom. Na dva metra, jer H, nosi stolicu i dohvatia sve što im je prijeko potrebno u tom trenutku. Taman kad je ona prestala bacati stvari sa balkona, počeo je on. U posljednjih mjesec dana sam kupila 3 pakovanja štipavica, koje uporno i isključivo držim na žici, ali one opet nekako odlete preko ograde. Lete i papuče, mobilni telefoni, igračke, pernice. Jutros sam primijetila oštraljku na komšijskoj klimi na spratu niže. I dalje je omiljena zabava do iznemoglosti lupati daljinskim upravljačem o pod, sve do blaženog trenutka ispadanja baterija iz njega. Sljedeće sekunde i one dobiju noge! A skoro sam našla J. mobilni telefon u kanti za smeće.

Hajde mila skini pidžamu i obuci robu. Ali neću tu jobuuuu! Hoćeš H, baš tu što je mama pripremila. Nećuuuuu!- Odlazi u sobu, pretura ormar. Brat je prati u stopu i izvlači na pod svu robu sa nižih polica. I to ne obori odjednom, pa da ponešto ostane posloženo, već vadi jednu po jednu majicu i baca. H. stiže sa omiljenom majicom dugih rukava i šorcem. Prolazeći kroz hodnik natukla je kapicu za sunce i zahtijeva da joj svežem milion kikica. – Kako da ti svežem kikice kad si stavila kapu? Ovakoooo!– skida kapu i pokušava sama svezati, čim joj se primaknem vraća kapu na glavu. – Ali ne možeš u duge rukave, vruće je. Mogu, nije vruće, adno je! Mila, vidiš da je vruće, ima puno sunca, i mama i tata i R. su u kratkim rukavima. Jupiiiiiii, idemo na moreeeeee!- Sreći niđe kraja. Dok ona na balkonu, još uvijek u pidžami, vadi kanticu i šlauf, molim D. da je na silu spremi i odlazim se obući, uporno razmišljajući kako nam se objašnjenje da se zimi ne ide na more, već ćemo ići kada bude puno sunca, obija o glavu.

Obučena i polu – našminkana uzimam torbu, dok mi D. dodaje spakovan lap-top. H. već juri hodnikom zgrade da pozove lift, dere se iz sveg mozga, a ja zamišljam kako nas probuđene komšije psuju. R. ne ide već drugi mjesec u vrtić. Infektivna mononukleoza. Razmišljam kako je D. preuzeo sve prijepodnevne obaveze, pa se tokom dana često vidimo samo od 16 do 17h, kada ja stignem sa, a on krene na posao. Pitam se koliko ćemo izdržati tim tempom.

Ajmo H. zakasnićemo, zatvoriće nam vrata od školice. Pokušavam je odvući do auta, dok ona uporno bere cvijeće koje mi sva srećna daje i govori: „Ja sam tebi ubjala. Vojim te mama!“. U tom trenutku sva moja strogoća odlazi u već vruć junski vazduh.

Svezati je, odvesti se do vrtića, tražiti parking, ostaviti auto na ulici na „sva četiri“, trčati do vrata, ući, sjesti 🙂 Dok se ona izuva, pa obuva, vadim joj šnalice i trakice iz džepova, pretražujem da li je još nešto, što ne bi trebala donositi u vrtić, strpala. Posmatram sređene i nasmijane mame i divim im se. Razmišljam da li bi i jednoj od njih palo na pamet da jednog jutra dođe u pidžami, kao što ja ponekad želim.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Simpaticno i slatko ali pretjerano malo po meni.Red i organizovanost od malih nogu i sve super.Uvijek ima te nervoze,to obuci,svuci,dodji,uzmi,tamo-vamo ali ne bas ovako aman zaman da se pocesljati ne mogu.Uvijek stignem i srediti se i sve jer ustanem prije svih ali dobro ovo je sigurno i namjerno ovako slatko pretjerano ehehh.Slatko u svakom slucaju 😀

  2. Ja sam majka dvoje male dece,ali oduvek sam volela stiklu i nosim i sada.I sada moja rodbina i prijatelji mi govore “kako mogu” u stikle a imam malu decu…Ja se nasmejem i kazem da mogu i da se super osecam….Super je kad sebi nesto zacrtate da mozete makar to i stikle bile a ne unapred sebi kazete NE i onda tako i sebe ubedite

  3. Imam troje djece (jedno starije i blizance)…. Ustajem sat vremena prije svih, skuvam kafu, spremim se u tišini, a onda sredim njihove torbe i njih.. I pravac vrtić…. Lagano i bez problema 🙂

  4. Sve se moze kad se hoce, imam i ja malu djecu koja su jako naporna i svi me poznaju po “djeca koja neprestano placu :-)” ali ustajem sat i po vremena prije njih i stignem sve… i stuiram se,pospremim posteljinu,popijem caj,ocesljam se, nasminkam, obucem onda polako njima posvetim svu paznju… sve se moze kad se hoce 🙂 🙂

  5. milena_krgovi

    Sve se može 🙂 chak i radim u drugom mjestu, putujem svaki dan, ali ako iz kuce ne izađem sredjena dan mi jednostavno nije na mjestu 🙂 uveche sve organizujem, od gardarobe do nakita, pa da cu i u 3 ujuto leci to mora da je na svom mjestu i ako sam nenaspava, umorna, trchim ali sve se može kad se ima volje 🙂 jednostavno to mi je obaveza pored ostalih (naravno manje bitna ali opet u redu sa ostalim) da me pogresno ne shvatite, razumijem sve i nije lako ali volja za sve treba 🙂

  6. A gdje su ocevi u svoj toj prici? Ne vidim razlog da zene u braku dozvole status samohrane majke. Da se ista energija potrosi na ganjanje svojih ciljeva a ne samo ciljeva djece sve bi bilo kako zelite. I naravno VOLJA je presudna. U sustini svaka cast svim mamama to nije lak posao i traje dozivotno. :))

Leave a Reply