Snobizam savremenog roditeljstva

snobizamroditeljstva

PIŠE:Kata Granata, blog ICB Mother

Snobizam je IN. Savremeni snobovi su pobornici lifestyle bitisanja. Oni sačinjavaju top liste životnih vrijednosti kojima teže, a materijalizam je na samom vrhu, mada nije presudan. Danas je sistem vrijednosti, čini mi se naivnoj, više nego ikad na probi. Da li smo in ili smo out, da li smo online ili nemamo ni TV, da li smo njegujući ili spadajući roditelji?

Zamka u koju smo uglavnom svi nehotično upali, a koja odolijeva uprkos učenjima savremenih pedagoga i dječijih psihologa, savjetima internet gurua i onlajn trendova, tiče se nas roditelja, a ne naše djece. Višedecenijska uskraćenost u vidu ratova, embarga, tranzicije, a sigurno i manjkavosti nacionalnog tipa, dovela je do široko rasprostanjene pojave snobizma u roditeljstvu. Za plišano i popustljivo roditeljstvo ste već čuli i vjerovatno se, nažalost, prepoznali kao akteri i vinovnici takve jedne ne baš uspješne vaspitne metode. Ali zamislite sad ovu novo-staru teoriju: U nedostatku različitih načina da se upadljivo iskaže i dokaže naša lična moralna vrijednost kroz npr. volontiranje, akcije civilnog društva itd, umjesto toga pokušavamo da svoju vrlinu prikažemo kroz roditeljstvo. Ono je postalo naše novo perje koje tako ponosno izlažemo na našim Fejsbuk profilima, rođendanskim slavljima i igralištima. Rezultat je kultura takmičenja, nadgledanja, osuđivanja, umjesto saosjećanja i saradnje. Iskreno, to je isrpljujuće i baš nikom ne donosi dobro.

Dijete kao statusni simbol? Nemoguće! Ne vjerujete? Mislite da tome služe samo Ajfonovi i skijanja u Sent Moricu. Međutim…

Dojeno, ne dojeno, rođeno prirodnim ili vanzemaljskim putem, hranjeno slaninom, organskim i ptičijim mlijekom, liječeno homeopatijom ili kod mrdrprofesora najstručnjaka, ide u privatnu školu sa samo još šestoro djece ili kud svi tu i mali Mujo, nosi marku ili je marka, svira-priča-igra-glumi za sve pare, sluša Šostakoviča ili Pink Floyd, ljetuje tri puta ili samo piški u bazen kod bake u selu, ima ljubičaste, a ne smeđe oči, interesuje se samo za astronomiju ili igra fuce po cio dan, i tako u nedogled i bestraga…

Sve su to razlozi da nekog gledamo sa visine da se prosto gordimo i djecu kao Carevo novo ruho šetamo. A nisu to zaslužila ta naša malobrojna djeca. Dosta je njima njihovih muka. Nervoznih i neprisutnih roditelja što rade cio dan za male plate, isto takvih vaspitačica i učiteljica, trenera i profesora. Trujemo im djetinjstvo našim strahovima, nedoraslošću, najljepšim željama. Nikako da se smislimo šta je to najbolje za naše naslednike. Sve nam nešto “malo” kad o ljubavi, igri, podršci pričamo. Ma sigurno nije samo to u pitanju. Sigurno ima neki recept “Kako da u 124 koraka …” što ga čitamo na svim maminskim portalima. Ima puno šarenih slika i lajkova, znaju oni šta pričaju.

Sad se već pitate “Pa kako da ih (se) promovišemo i bolju poziciju u društvu obezbijedimo?” Kao da je novi cd, “projekat” na top listi u pitanju. Ej! Jesmo li mi roditelji ili marketing stručnjaci? Zar nije svrha dobrog vaspitanja pomoći djetetu da odraste u samostalanog, odgovornog i saosjećajanog čovjeka. Sigurno bi vam se srce steglo da doživite da vaše dijete neko gleda sa visine kao da je smrdljiv sir zbog neke snobovske zadrtosti. Pa naučite ga da ne radi ono što i samo ne bi htjelo na svojoj koži da osjeti. Snobizam je ranije podrazumijevao uspinajanje iz niže u višu klasu. Danas to izgleda kao uspinjanje iz niže u za dlaku malo višu nižu klasu. Nećemo valjda djecu zarad takvih jeftinih poena promovisati?

Ne misli se ovde o krajnosti. Ne tvrdim ja da Tarzane i Moglije treba gajiti. Mada, koliko znam u dobre ljude su izrasli. Ali možda male eksperimente im (nam) prirediti. Zamisli da na nedjelju dana nema čokolade ili crtanih filmova, zamisli da živimo kao većina djece u Vijetnamu. Ili da jedan dan ideš u baš starim i možda pocijepanim patikama. Da prošetaš bukvalno u tuđim cipelama. Da se ne rugaš, već saosjećaš sa drugom što nema. Znam, mnogo ja zamišljam. Moj petogodišnjak bi prvi demonstrativno odurio ideju, a pritisak ne dovodi do cilja. Zato je na nama da primjer damo. Dijete će se uvijek prije ugledati na ono šta vidi, a ne na ono šta čuje.

Pisala sam ja već o mamama iz parkića, o sebi i mojim Novo Beogradskim šizikama. Temu sad još više širimo, produbljujemo, ko zna na šta naletimo u ovom krugu i koje nam se misli upregnu u zdravlje. Možda se odreknemo kontrolfrikisanja i ubjeđenja da smo bolje bar u nečemu od one druge. Pa na kraju krajeva koja je to grupa kojoj želimo da se priklonimo? Zar ne navijamo za isti tim, za našu djecu?

Da se ne razumijemo pogrešno. Nisam ja ni za relativizaciju i za sve može, dajte jedan lajk. Ne. Ne biram lakši put, a i ne žudim (više) da idem onim kojim se rjeđe ide. Ali kad su djeca i još poneka baš važna stvar u pitanju, stav treba imati, dobro ga oformiti, na različite testove staviti. Da, ja sam fanatik za dojenje, to je moj snobovski imperativ. A vi, priznajte ako smijete, ne nužno drugima ili meni, nego sebi. Šta je to zbog čega druge gledate odozgo? I to je dobar početak. Vjerujte mi djeca će ubrzo za vašim stopama krenuti.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply