Nova trudnoća – 1000 kako? – 1000 tako

supermamađ

PIŠE: Tatjana Kuljača,  blog Mamizam

Prije par dana bila nam je u posjeti prijateljica sa bebom u stomaku, koja će ugledati svijetlost dana početkom iduće godine i curicom od 14 mjeseci, koja ni ne sluti da će stići konkurencija. Ona nasmijana i raspoložena, sa strahom u očima i potrebom za potvrdom da će sve biti baš kako treba, da će preživjeti sa dvoje. Rekla sam joj da hoće i da će se iznenaditi kako je postala Cat Woman od mame, da će sve to ići lakše sa dvoje, nego sa jednim, koliko god to nestvarno zvučalo trudnici koja ima svježe iskustvo u podizanju bebe.

Nakon rođenja prvog djeteta dugo nisam ni razmišljala o drugom. Prvu godinu njenog života obilježilo je milion oprečnih osjećanja i stanja – nevjerovatne radosti i tuge, ljubavi i svađe, nemoći i osjećaja boginje koja je podarila život, totalnog haosa i u istom momentu harmonije. Nije lako. Bude momenata kad sam mislila da ću načisto poludjeti od nespavanja i umora, a ništa nisam stizala… Ne znam da li sam jedina mama, ali na kraju svakog dana, onog dijela dok ima prirodne svjetlosti, kad moje najdraže čupavo biće konačno zaspi i znam da sam mirna naredna 3h, osjećala sam se kao da sam upravo pobijedila na bojnom polju. Dobro je, nisam je polomila, ispustila, nešto je jela, preživjeće. Milion puta sam se osjećala kao da su mi ruke svezane, da sve radim pogrešno. A radila sam najbolje što sam znala, sad to znam.

Porasla je i ona, slatka mala čupava curica, pametnica, prgavica, tvrdoglavica, mazuljko, moja najveća radost…
3 godine kasnije…Ponovo sam trudna. Znate li šta mi je prvo prošlo kroz glavu? KAKO ĆU JA TO?!

Osjećaj sreće momentalno je zamijenila užasna briga i bezbroj pitanja:
– Hoću li voljeti drugu bebu kao prvu?
– Hoću li se prvom djetetu moći posvetiti kao do sada?
– Kako ću da ne spavam opet po cijelu noć?
– Kako ću stići završiti sve što treba?

A onda idu tehnička pitanja:
– Hoću li preživjeti drugi porođaj?
– Kako ću ostaviti dijete dok sam ja u bolnici?
– Kako da izmanevrišem i izbjegnem ljubomoru kod prvog djeteta?

Pred sam porođaj, vraćajući se od ljekara, plakala sam kao kiša u autu zbog osjećaja da više nikad neću biti toliko ćerkina kao tada. Kao da me neko od nje krade.

Evo i istine:

– Da, obožavaćeš svoju novu bebu i zaljubićeš se u nju čim je vidiš.

– Nećeš imati toliko vremena da se posvetiš svom prvom djetetu, ali ćeš naći načina da mu se posvetiš kvalitetnije u ono vremena koliko uspiješ. Ono već ima i druga interesovanja, raste, neće biti toliko fokusirano na tebe kao ranije.

– Već si navikla da ne spavaš, da se budiš prije svitanja (iznenadila sam se kako mi je to jutros lagano palo), tako da si već istrenirana po tom pitanju.

– Stizaćeš i brže i kvalitetnije sve što treba, ili barem ono najbitnije, bolje ćeš se organizovati, jer si već postala iskusna super mama. Nećeš se pri tome opterećivati nebitnim sitnicama, niti će te baš boliti uvo ima li neko svoje mišljenje ili komentar na tvoje sposobnosi kao domaćice. Između ostalog, kuća sa djecom se ni po čemu ne može mjeriti sa kućom bez djece, kao što se ne sabiraju kruške i jabuke, kako su nas učili u školi. Kuća sa djecom je bučnija, neurednija, veselija, a kuća bez djece je tiha i sređena. Vidjećete to prvi put kad pošaljete djecu kod bake i deke i odjednom nemate šta da radite, odnosno, završite sve za pola sata, jer nema ko da dovlači igračke, da mrlja po namještaju i sve drugo, da sad ne nabrajam.

– Porođaj ćeš preživjeti, već imaš iskustva, znaš kako to ide, spremnija si (mada je doza straha veća prilikom drugog porođaja, baš zbog toga što znaš). Kad bi čula onaj komentar: “Ajde jadna, toliko se žena porađa, sve je to prirodno i normalno, šta se plašiš?!”, došlo bi mi da uzmem svekrovu lovačku pušku i pucam dok ne ispraznim šaržer (valjda se to tako zove), a onda bih imala potrebu da vrištim iz sveg glasa da taj neko nema pojma kako je MENI bilo, ne nekome drugom, već baš MENI! Moj strah je bio zbog ponovnog carskog reza i oporavka koji mi je ostao u gadnom sjećanju. Oporavila sam se brže i lakše nego prvi put i trudila sam se da u bolnici što više odmaram, jer sam znala šta me čeka kad dođem kući.

– Tvoje dijete će biti maženo i paženo od strane onih kojima je povjereno baš zbog toga što svi znaju da mu je to potrebno, jer je i situacija specifična. Moja ćerka je došla po mamu i batu u porodilište i tako je ciknula i zaletjela se ka meni da sam ja mislila da ću puknuti od sreće. Stisnula sam je i izljubila, toliko mi je falila!

– A kako da tvoje dijete ne bude ljubomorno na bebu? Nikako 🙂 Mislim da nema djeteta koje ne osjeća ljubomoru zbog novog člana familije kome se svi raduju i koga dočekuju kao Hajla Selasija u svoje vrijeme. Pitanje je samo koliko ljubomore je zdravo i normalno. Imala sam momenata kad je moje starije mazilo i tepalo mlađem, a onda su tu i momenti kad me starije čupa za nogu dok kupam mlađe (pri čemu nastojim da mi ne isklizne iz ruku) i viče iz glasa: “Mama, ja te volim!”, kroz suze iz meksičkih sapunica. Bilo je čupavo prvi period, pa onda sve manje i manje, kako vrijeme prolazi. Nekako sam došla do zaključka da je najbitnije uključiti starije dijete u brigu o bebi. Prilikom kupanja zamoliti starije dijete da ponese bebine stvari u kantu za veš, da pridrži peškir kad bebu izvadimo iz kade, da je ono pomalo kupa, da doda pelenu, kremu, maramice, da pjeva i pleše oko bebe dok mama spremi flašicu (ovo naravno zavisi od starosti starijeg djeteta i da li osjećate da ih možete ostaviti nasamo nekoliko trenutaka dok nešto obavite).

– Treba reći starijem djetetu i stalno ponavljati kako je ono najbolji pomoćnik i da ne znate kako bi bez njega sve to završili. Grlite i ljubite starije dijete što češće, a kad beba malo poraste, otiđite u šetnju, makar na pola sata, samo sa svojim prvencem, jer je jako bitno da imate bar neku aktivnost koju radite samo sa njim. Obradujte mu se svaki put kada dođe od nekuda, kao da se niste vidjeli 10 godina! Ljubomora je nešto što se vremenom smanjuje. Nekad ćete biti jako umorni da razmišljate kako sad da sve to uklopite i to je uredu. Svaki osjećaj koji se javi je uredu i sve je to normalno. Ne zaboravite da ste ljudsko biće, a mi nismo savršenstva. Uostalom, mane su nam i date da bi iz njih učili i trudili se da napredujemo i da se razvijamo.

Drage moje duple mame i one koje to planirate, mogu samo da vam obećam da ni vi niste više iste osobe i da ste postale pravi super heroji! Na kraju bih dodala rečenicu jednog tate, koje bi se uvijek sjetila kad bi me uhvatio strah da ja neću biti sposobna odgajati dvoje djece i ostati normalna: “Znaš kako, sa jednim djetetom ne znaš gdje udaraš  i ništa ne stižeš. Sa dvoje si bolje organizovan, a sa trećem si već kao u vojsci!”.

E sad, za treće ne garantujem, a za dvoje ruku u vatru stavljam da je tako.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply