Moje, moje, samo moje

sebicnostNeugodne scene, kad se dvoje djece nateže oko jedne kantice, neugodne su samo roditeljima koji se izvinjavaju riječima „nemam pojma što mu/joj je, inače nije zločesta/zločest“.

Pa i nije! Dijeljenje igračaka i svega ostalog je socijalna  vještina, a ne nešto prirođeno, dakle usvaja se s vremenom. Zato su roditeljske pretpostavke da će djeca instinktivno učiniti ono što odrasli smatraju ispravnim uglavnom pogrešne. Uostalom, što je ispravno, a što ne određeno je nepisanim zakonima i kulturom, a dijete je u početku života motivisano samo svojim potrebama i željama. Dijeljenje igračaka svakako nije jedna od njih.

Pohvala kao podsticaj

Ako želimo da djeca nauče da dijele igračke ili hranu, moramo im to pokazati primjerom. U uzrastu dok su još mali, vole imitirati roditelje, bake i djedove pa će nas uskoro slijediti i kad je riječ o dijeljenju. Svaki djetetov pokušaj da nešto podijeli s drugima treba pohvaliti, kako bi svoj potez shvatilo kao pozitivno i ugodno iskustvo. Jednostavno, u tom uzrastu djeca trebaju dobar podsticaj da bi dijelila stvari koje vole.

Ne možemo, tumače psiholozi, očekivati da će u uzrastu od 3, pa čak ni 6 ili 9 godina dijete biti spremno poricati samo sebe samo zato što je to ispravno! To je veoma dug put koji uključuje razvoj empatije, svijesti o ostalim osobama, kao i usvajanje moralnih normi, za što ipak treba vremena.

Umjesto neugodnosti, izvinjavanja ili izbjegavanja igrališta i pješčanika samo zato što se naše dijete ne želi maknuti s ljuljačke ni nakon pola sata ili otima drugom djetetu svoju lopaticu, treba pokušati organizovavi igru sa zajedničkim igračkama. To bi iskustvo moglo podstaći dijete da ispusti svoju igračku i uzme tuđu, koja ga zanima. Iako će u početku to raditi iz znatiželje, a ne zato što bi trebalo, s vremenom će uvidjeti da je to zabavno, svladavajući istovremeno vještinu dijeljenja.

Kockice je lakše dijeliti

Ako ne uspije ni ta metoda, dobro je porazgovarati s djetetom i saznati što ga muči. Ponekad se djeca osjećaju isključeno, možda su meta izrugivanja, a možda su samo povučena i sramežljiva. U tim slučajevima, pokušavajući povratiti kontrolu, rade to kontrolišući svoje igračke, svoj mali svijet. Taj se obrazac često pojavljuje kad dijete ima dominantnijeg brata ili sestru ili kad već ima negativno iskustvo s dijeljenjem igračaka – ono je ponudilo svog medu, ali zauzvrat nije dobilo autić, na primjer. U takvim situacijama pokušajmo razgovarati s djetetom, ali i s roditeljima djece s kojom se druži, bez osuđivanja i povišenih tonova, naravno.

Ukoliko dijete ne želi nakon svih naših pokušaja i podsticaja dijeliti svoje stvari, ne dopustimo mu da na zajedničku igru nosi igračke koje su mu posebno drage i važne i za koje znamo da ih ne želi dijeliti. Ako organizemo druženje kod kuće, te stvari možemo ukloniti. Djetetu treba objasniti zašto to radimo i odmah ponuditi alternativu – igračke koje je voljnije dijelite, na primjer, kockice umjesto najdražeg medvjedića ili lutke. Kad nečega ima mnogo, lakše ga je dijeliti, ne samo djeci nego i odraslima…

Izvor: Insideout

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply