BLOG PIŠE: Aleksandra Vujisić

Kad sam počela da pišem ovaj tekst sjetila sam se scene iz jedne humorističke serije u kojoj se otac kreće u koncentričnim krugovima po kući i ponavlja: “Još uvijek ga volim, još uvijek ga volim”, misleći pritom na sina koji ga nervira. E, tako ja ponekad koračam misleći na ovaj grad.

Mislite da je lako naći osobu kojoj ćete povjeriti bebu na čuvanje? Varate se. Sedmicama smo suprug i ja tražili, razgovarali s ljudima – znanim i neznanim – i baš se sjajno zabavili. Ono što me najviše iznenadilo jeste broj osoba koje su se javile na oglas – preko 40 – a bio je objavljen svega jedan dan u (opet) samo jednom dnevnom listu. Takođe me iznenadilo kako ljudi lako zanemare tekst oglasa i kako na “preporuke obavezne” najčešće dobijete odgovor da su ti ljudi odgajili  djecu i unuke, pa im – opet sami zaključuju – preporuke nijesu neophodne.

Bilo je zanimljivo razgovarati sa svim ženama koje su se javile (da, naravno, da su sve bile žene, valjda nijesam morala ni da naglašavam), a počeli smo s gospođom koja u telefonskom razgovoru nije rekla prezime (pitam se da li bi me neko ozbiljno razmotrio za posao ukoliko bih mu rekla samo ime i/ili poslala CV bez prezimena?).

Tipičan razgovor je tekao ovako:

Osoba A: Dobar dan, zovem povodom oglasa.
Ja: Dobar dan… Evo da Vam kažem osnovne informacije (i onda ja fino ispričam ponešto o uzrastu djeteta, radnom vremenu, plaćanju…).
Osoba A: Dobro. Ja preporuke nemam, ali sam podigla svoju djecu, bila Vaša ka’ moja! (…)

Imala sam poziv i od sestre jedne 22-godišnje gospođice koja je bila isuviše stidljiva da se sama javi; jedna mlađa gospođa reče da bi počela da se bavi čuvanjem djece jer je radila u trgovini i to joj se “smučilo” pa sad traži “bilo što”, a jedna je smatrala da treba da naglasi da je jednom paru dala otkaz jer su “često putovali”.

Veliku glavobolju pred povratak na posao mi stvara pitanje da li će moje dijete spavati preko dana, tj. dok sam na poslu, jer je uglavnom držim u naručju da bi spavala. Stigla mi je utjeha od jedne gospođe koja reče da bi moje dijete naučila da koristi cuclu varalicu, zadatak koji nijesmo uspješno obavili ni suprug ni ja za evo skoro sedam mjeseci (naša beba je neće i mi je, naravno, ne silimo)…

Bilo je i momenata u kojima nijesam baš znala da li da se smijem ili plačem, kao npr. onaj u kome sam jednoj ženi rekla da ćemo je pozvati suprug ili ja ukoliko budemo zainteresovani, da bi ona odgovorila: “Nikakav suprug! Ja hoću da me Vi zovete jer ste žena!” Šta je to tačno značilo i danas se pitam. 🙂 Među ovim osobama koje su podigle djecu i unučad bila je i jedna naročito simpatična gospođa koja je rekla da eto, nema klasične preporuke, ali ako joj ne vjerujemo da je snimamo, “bar danas je to moguće” – a ja samo zamišljam kako bi izgledalo igrati se Velikog brata. 🙂

Jedna je gospođica bila uvrijeđena iznosom ponuđene plate i tokom kratkog telefonskog razgovora nekoliko puta je naglasila da joj se to ne isplati i da je radila “kod mnogo jakih ljudi”. Zvala me je i žena koja mi je objašnjavala da ona dijete ne bi puno nosila, “malo u kolica, malo u dubak i proći će vrijeme”. Ja kažem da ne koristimo dubak. “A zašto? ” – čujem pitanje s druge strane. “Kako će dijete da prohoda?”, nastavlja kandidatkinja za posao. “Vjerujem isto kao Vaša i moja pra-baba na primjer” – odgovaram. S druge strane tajac.

Sreli smo se i sa jednom gospođom koja je  pitala koliko beba ima i kad smo rekli da ima šest ipo mjeseci uslijedio je odgovor: “Znači sad jede sve”. Ne, ne jede – i ja tu odustajem od objašnjavanja, a žena teatralno ustaje i kaže: – “A đe Vam je meso, supica, sokići… Čuš, to je veliko dijete…” Muž je prekida: “Gospođo, mi smo donijeli neke odluke kad se ona rodila i to nije podložno promjenama…” “A, dobro, dobro” – odgovara žena vidno uvrijeđena što je ne angažujemo kao dječijeg nutricionistu. “A kako spava?” Odgovaram da otkunja ujutro nakon doručka, ostatak dana slabo, a gospođa kaže: “Pa dobro, ljuljaću je u kolicima” – ja odgovaram da tako neće u kući da zaspe, napolju se desi… “A neka, neka, naučiću je ja…” Nećete, vjerujte mi. 🙂 Nekako ne vjerujemo ni suprug ni ja u to “dresiranje” djece, pa smo i ovu ženu otpisali.
Ipak, apsolutna pobjednica za mene je žena koja me pitala kojeg je pola beba, a kad sam pitala zašto je to zanima zastala je u čudu i rekla: “Eee, sinovi se bolje čuvaju”…

I tako… Shvatili ste, zar ne? Ja sam problem. Ja tražim previše – ja, nedorasla zadatku majka, koja je dijete  razmazila, ne stavljam ga u dubak, ne treniram dok ne prihvati cuclu, ne hranim pasuljem od trećeg mjeseca, ljuljam ga, pričam mu, pjevam i opšte uzev – previše vremena i energije ulažem u odgajanje, jer ipak moje dijete nije sin… 🙂 Podgorice, još uvijek te volim, još uvijek te volim, još uvijek te volim…