Prvo ili drugo stanje – sedmica 33.

Dobih kaznu u sred nedjelje, i to kakvu – Ne smijem ništa da radi cijeli dan. Bio je to odgovor mog najstarijeg sina na moju kaznu za njega da ne može ići kod babe i đeda jer nije završio domaći. Dakle, moje dijete smatra da će me kazniti ako mi ne bude dalo da čistim po kući. Tragedija ili komedija, ne umijem se odlučiti šta je gore. Ustvari, nije mu ni čudo jer sam opet upala u onu nenormalnu preopterećenost glupostima i nerviranje tipa jer li koja mrva pala na pod. Žena koja ima petočlanu familiju, još malo šestočlanu! Tragedija definitivno mada nema to veze samo sa tim, nego sa nekim mojim očigledno drugim neurozama što bi psiholozi rekli stručno 🙂

I tako ja svaki dan, a nedjeljom posebno, sa stomakom do zuba idem kao posljednja ludača zagledam ćoškove, pločice i sve redom  čistim i puftim, ništa bez priče o žrtvi i mučenju. A ne bi kome to prepuštila nema šanse… jer ja znam najbolje. Pa kad mi đeca dođu i srede i preprave sve poslije pet minuta, napade histerije imam. Kakva ludača neurotična! Kamilica ne radi kod mene već neko vrijeme, ni kad bih pet litara dnevno pila.

Ove sedmice ustvari još i odmorih silom prilika jer me bilo stislo, pa sad moram nadoknaditi 🙂 Zamalo se ne porodih u 33. sedmici. Prekinula sam bila Gynipral i poslije dva dana je nastao haos. Kontrakcije prestajale nijesu, pristisak užasni sam osjećala, sve me boljelo, korak nijesam mogla napraviti. Obavijestila sam srećom doktoricu na vrijeme i vratih se Gynipralu. Da mi je ko pričao da ću se obradovati tim tabletama, od kojih sam plakala kada sam prvi put trebala da ih pijem… Trebalo mu je još neka dva dana da počne opet da djeluje kako treba i sad je opet sve ok. Još dvije sedmice ćemo se družiti.

I taman kad sam odahnula kad su kontrakcije u pitanju, aterirah niz stepenice. Imamo ih po kući ne fale nam, a ja očistih jedne leđima i zadnjicom, ni sama ne znam kako. Svaku trudnoću, kad bih u kalendaru došla do tog dijela đe trudnice podsjećaju da vode računa o kretanjima i slaboj ravnoteži, baš vodim računa o tome i mislim pri svakom ulasku i izlasku iz kade, silasku niz stepenice… Još u prošlom blogu izbjegoh da prenesem taj dio savjeta, ali evo sad ode na tu temu. Super je na kraju ipak sve prošlo, samo je zadnji dio stradao, stomak je neoštećen, tj bebcu ništa nije moglo biti. To je najbitnije.  Jedino me malo nabio glavom, kada to stalno radi u posljednje vrijeme, direktno u dijafragmu, valjda kako sam na kraju sjela tj. trupnula.

Grčevi ne posustaju, džaba magnezijum sve džabe. Bude me skoro svako jutro, i baš su jaki, tako da mi je u mišićima onaj osjećaj istegnutosti po cijeli dan. I zglobovi na nogama su mi otekli, minimalno, ali meni dovoljno za uzbunu. Nikad mi se to nije desilo u životu. Prestravila sam se bila i odmah se uhvatila aparata za pritisak, kad on 110 /70, standarno. Od vode u organizmu  i umora vjerovatno, nema što drugo.  Žgaravici više ni bezalkoholno pivo ne pomaže, što god da pojedem želudac teško vari,mada mu nije ni čudo kad ga jedna glava konstatno pritiska i zbija 🙂 Čak i i parče toalet papira jela prije neki dan, kako me brat nabijedi prijeki lijek za kisjelinu, ali kod mene ne fercera. Ne zna se ko je luđi, on ili ja, ja vjerovatno jer em to jedva progurah em nikakve vajde ne bi.

Ma luda sedmica, nema što. Širim se i dalje, stomak mi je presmiješan, štrči pola metra ispred mene. „Iako vam se čini da ste se već pretvorili u jednu veliku matericu, ona još uvijek raste“, piše u kalendaru. DOKLE?! . Bebac i dalje raste i dobija na težini, pa se mora i moja težina povećavati – u prosjeku nešto manje od pola kilograma sedmično. Tako tješe sve nas koje imamo utisak da ćemo eksplodirati. U ovom periodu je količina plodove vode dostigla je najviši nivo i ta količina će ostati do porođaja. Postala sam jedan veeeeliki bazen, pa ne znam što se čudim oticanju.

Najbitnije je da je ostalo još malo. Kad pomislim da ću za dva mjeseca moći da trčim, obradovah se još jednom. Da nijesam svako malo trudna ne bi stizala da se radujem takvim sitnicama 🙂 Jeste da ovaj posljednji trimestar najduže traje, odnosno da se stiče takav utisak s obzirom na mnoge njegove “blagodeti”, ali kad se sjetim da je to još nešto malo preko mjesec, ne izgleda tako strašno. Još sam i torbu spakovala pa mi je lakse 🙂 Samo da mi ta obaveta više mozak ne pritiska.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply