Prvo ili drugo stanje – sedmica 31.

Naopake li đece, nikad im ništa ne valja, čak ni dok su u stomaku. Ajde što na kraj sa ovima  što su pored mene ne mogu da izađem, nego što me ne benda ni ovaj unutra. Okrenuo se čovjek, ne znam đe je naumio. Sve je pogrešno shvatio. Sad je našao da se premeće, nepuna dva mjeseca prije nego što  krene “nizvodno“, a u pravoj pozi je bio cijela dva prethodna mjeseca. Nego mi nije jasno ni kako je uspio, čini mi se milimetra slobodnoga nema unutra….

Naćera mi tim svojim nesmotretnim postupkom da mu se zainatim 🙂 Čim mi doktorica saopšti vijest, mada se ona nije previše oko toga uzbudila za razliku od mene, uhvatih se kompjutera i Googla, ostavih post na forumu portala u nadi da će mi se neko javiti sa sličnim iskustvom, i nađoh – svašta. Osim iskustava mnogih majki koje su se zbog ovih naopakosti svoje bezobzirne đece 🙂 morale porađati carskim rezom, kao i onih koje su bile te sreće da ih njihovi bebci ipak poslušaju i pronađu pravi put, naišla sam i na par vrlo interesatnih predloga. Tako ja evo par dana puzim po kući, klečim na rukama i koljenima, i tako se ukočim, primičem lampu stomaku ne bih li prevrtljivca naćerala da se vrati đe treba (bebe mogu da razaznaju svjetlost čak i dok su u stomaku), sjedim na vrh stolice ne bih li mu boravak učinila neudobnim, i još samo da počnem da mu pjevam sa jedne strane što se takođe preporučuje, pa dako se smiluje.

Sad mi je sve to po malo smiješno, a nije bilo prije neki dan kad sam neplanirano otišla da doktorice da „virne“.  Osjećala sam tih dana neke promjene, čudne pokrete koji su me boljeli, neka kuckanja koja mi do tada njesu baš bila karatkteristična za bebca prevtljivca, a uz to sam bila prilično aktivna i više nego što je trebalo, pa sam se i prilično prepala. Zbog toga sam i odlučila da odem svega par dana prije  redovnog pregleda i shvatih da sam bila u pravu, ipak nije bilo sve kao prije. Doktorica me ubjeđuje da će se vratiti, da je to normalno za nas „višerotke“ jer nam je materica kao praćka rastegljiva pa im se može da se prevrću i obrću kad za to vrijeme nije, ali džabe, taj dan je za mene svako objašnjenje bilo uzalud. Sve se nekako skupilo, i to i umor, i nervoza koju osjećam već neko vrijeme, i jurnjava i ne znam više što ne i samo sam pukla. Srećom ne zadugo.

Ali sam jedno shvatila – istorija se ponavlja. Samo u prvoj trudnoći nijesam imala „vrlo zabavan“ osmi mjesec ili se barem ne sjećam. U drugoj trudnoći je taman neđe pred ulazak u osmi konstatovana nekakva vodena cista na jajniku bebe, a u trećoj nedovoljno razvijena butna kost odnosno koja ustvari nije odgovarala sedmicama trudnoće i kasnijla je malo za ostalim djelovima tijela. Jeste da se sve lijepo završilo bez ikakvih iznenađenja, ali su meni ta posljednja dva mjeseca protekla evo baš kao i sada, napeto, u isčekivanju, nervozi. Samo što mi je ovoga puta još malo teže zbog tehničkih detalja. Taman sam bila prelomila da se porodim u barskoj bolnici, ali ako bebac ostane u ovom položaju teško da bih rizikovala. Nego, sve se nadam vratiće se i skratiti mi sve ove muke, dok razmišljam kako će se sve završiti, hoće li sa njim sve biti ok, a onda i samnom. Nego, imam se kad sjekirati ako bas budem morala.  A i većina beba se namjesti kako treba do 37 sedmice, pa se nadam da će i sa našom tako biti, ima pred sobom još šest. Još kad sebe zamislim kao “caricu” u kliničkom centru koja mora da ostane tamo pet, šest dana, ne znam da li da plačem ili se smijem.

Sad mi stomak izgleda drugačije i ooogromno. Jedan detalj koji sve slikovito opisuje – materica je sada već preko 11 centimetara iznad pupka i nastavlja da raste. A đe će mi ostali organi zna li se?! Saćera mi ih sve u grlo. Nije ni čudo što me žgaravica malatretira svako malo. Po kalendaru trudnoće bebe u ovom periodu imaju oko kilogram i po i i dalje rastu kao manite, mada za nijansu sporije nego posljednjih sedmica. U ovom periodu se velikom brzinom nastavlja razvoj mozga i preostala su još samo pluća, kada su u pitanju vitalni organi, da postignu svoj maksimum.

U kućije već počelo uveliko da se priča o tome kad će beba da dođe. Više je razloga za to. Najstarije dijete nam je shvatilo da je ostalo manje od dva mjeseca do čarobnog susreta pa je sve ostale digao na noge i poznate i nepoznate, a onda im je nedavno stigla još jedna mrvica bebica pa su zaista shvatili šta ih čeka. Još samo ime da mu smislimo i sve će biti spremno. Kako je krenulo moraćemo neki konkurs da raspišemo jer se oko toga nećemo usaglasiti.  Sad već i krećem polako u pripreme, jer nema smisla više odugovlačiti. Od torbe za porodilište garderobe, kreveca, kolica, Da ne bude da nas bebac iznenadi u sred maja kad mu je i vrijeme da nas obraduje.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply