Zamalo ostadoh bez bloga ovoga puta. Crče mi kompjuter – ničim izazvan kažu svi moji ukućani, jer odbijaju čak i moju naznaku (kao u ćup jer je to bila histerija,ni N od naznake) da su oni krivci. Nijesam se iznervirala – potpuno sam prohisterisala, ali se nervoza smanjivala i nakon tri, četiri sata sam shvatila da ništa promijeniti neću, i on baš tad proradi nakon nekakvog repaira koji je trajao vječno. I ipak se morah baciti na pisanje, iako bi sad naradije legla i gledala Private practise, davno započeti, dok mi se ovaj bebac gica po stomaku bez sekunde pauze. Definitivno dobije inspiraciju čim sjednem ili legnem, mada ne staje ni dok se krećem, ali mi tada ovo pomjerenje iz temelja lakše pada.

Sanjala sam ga prije neku noć. Nevjerovatno koliko mi je lik ostao u glavi i koliko je slika bila upečatljiva. Plava kosa, svijetle oči, i nekako »veliki u malom« drugačiji, na neki neopisiv, pozitivan način… Snove doživljavam kao »razgovor« moje svijesti i podsvijesti, a ne nikako kao kakva predskazanja ili nešto što mogu protumačiti putem nekakvih sanovnika,  pa mi poruka odmah bi jasna čim sam oči otvorila. Cijeli da sam bila pod utiskom sna i baš se lijepo osjećala. Možda to ipak bude još jedan »žuti« u našoj porodici, iako ne znamo ni odakle je posljednji žut, ustvari sad već žućkast. A bio bi prvi sa svijetlim očima, jer su svo troje naslijedili od oca boju, a mene niko nije fermao.

Sad sam već ušla u fazu opterećivanja sa porođajem, kako i gdje. Svaki prethodni put sam počinjala sa tim mnogo ranije, a tačno sam znala šta ću, a ovoga puta sam sva sluđena. Osim što sam prošli put naučila da mi je džabe svo planiranje bilo, sada još i mjesto moram da tražim. Htjela bih opet da se porodim uz epidural, ali đe? Sve i da ne iznervirah mnoge sestre i koga li još ne u Klinički centar, ne znam što bih radila. I dalje se istimim intezitetom śjekiram i potresem kada se sjetim prošlog puta i činjenice da sam u trećem mjesecu dogovorila epidural ali ostala bez njega zbog proklete kafe u Delti,pa se ne bih opet usudila da prolazim kroz isto. Koliko sam shvatila, i u barskoj bolnici se radi porođaj uz epidural i ne zavsi od smjene i volje anestetiologa nego se može uvijek dobiti, ali mi nešto daleko. Daleko zbog činjenice da ću se porađati četvrti put i da će sve ići veoma brzo, pa je pitanje mogu li stići na vrijeme.

Ooooo da mi se poroditi kao normalno čeljade više. Poslije prvog porođaja sam računala da ću sigurno do narednog uživati u dolasku na svijet bebe, ali prođe i drugi i treći i evo četvrti put ne dočekah ništa slično,nego je još sve zamršenije. Ali ko mi je kriv kad oću epidral u 21. vijeku i kad se bavim »napujdavajem« nezadovoljnih porodilja da pišu na forumu portala svoja iskustva iz Kliničkog centra. Kako sam ja jedna moćna žena, nijesam to shvatala do sad 🙂 Nego nemam se sad što pravdati. A ruku na srce, nešto mi se ne porađa. I zamorno mi je i naporno i svašta nešto kad pomislim šta me sve čeka. Defnitivno nijesam za petu trudnoću:)

Osim toga »mala snaga« me hvata sve više i više od same organzacije ivota do porođaja. Kako  dani odmiču sve mi je jasnije da neću moći ni stići da završim bezboj stvari koje sam htjela ili planirala. A skupilo se i tek će strašno puno toga. Zato svako malo smaram onaj narod u udruženju da se dogovorimo ko će što moći da radi, jer ja za mjesec i po moram praviti pauzu, mada kratku. Nerealna sam u planiranju nikako da shvatim i prihvatim. Ne interesuje bebca što sam ja smislila, on izlazi za dva mjeseca, i tačka. Samo da neće prije. Da bar oću onu torbu za porodlište spremiti…

Sljedeće sedmice me čeka pregled, konačno nakon mjesec i po. Čini mi se da sam posljednji put bila prije mnogo više vremena.  Nijesam odradila test tolerancije na glukozu jer sam zakasnila. Ne znam kako sam samu sebe nabijedila da to treba da uradim u prvoj sedmici marta, ali sam se pogrešno nabijedila. Tačno sam se podsvjesno slagala:) Obavijestih doktoricu o nemilom događaju ali mi ona oprosti sve, jer reče kad sam sa lopatom izašla na kraj i čišćenjem snijega u toku vanrednog stanja, na sve je sad spremna i sve će mi oprostiti. Nikako to da zaboravi.

Htjedoh nešto iz kalendara trudnoće kao i uvijek ubaciti ali nemam što. Ništa od navedenog nema veze samnom – i spavam super, i ne budim se, i mogu se namjestiti, i nemam što misliti oko poklona za bebu jer sve imamo, i neću još na bolovanje najmanje mjesec i po.. I to malo »problema« koje sam imala sam uspjela da saniram. Žgaravicu riješih pivom! Naučila me forumašica sa portala. Naravno bezaloholnim, nijesam još potpuno trsila. Stvarno pomaže.

E jedino mi se podudari priča oko Braxton-Hicks Kontrakcija. Svako malo ih imam ustvari mnogo češće nego do sada, ali je to normalno za ovaj perod. Bitno je samo da se ne javljaju u redovnim intervalima i da se ne ponavljaju duže od pola sata, a ne vjerujem da će, ni ne mogu od silnog magnezijuma koji pijem i Gyuniprala. I beba sada osjeća kontrakcije, ali im ne udara na trag. Mnogo je zabavno kad one krenu, a on unutra počne da se pomjera. Znoj me oblije na momente.

Iako bih sad trebala da se osjećam nekako najtromija ili barem troma, meni je nekako baš lijepo. Sva sam nešto poletna i lakha, samo mi je priču i histeriju teško slušati. Čak mi padaju na pamet i neke stvari na S slovo, sve više i više. Izgleda da se konačno vraćam u formu:) Nego tek ću čim ovo malo čudo izađe iz mene iz čim se kako bi, narodski rekli, uspješno rastavimo. Simptomatično i tekstove za portal na tu temu tražim i prenosim:)