PIŠE: Snežana Golić, pedagog

“Ne dao ti Bog šta ti majka misli”, govori šaljivi zaključak koji su donijele prethodne generacije. Svaka nova generacija roditelja isti zaključak ponavlja od momenta kada su čuli „Čestitamo, postali ste majka/otac”, pa do kraja života.

Opštepoznato je da u svakoj šali ima bar pola istine, a u ovoj i mnogo više.

Pomogla bi nama, roditeljima, neka ozbiljnija statistika koja govori o procentu u kom se naša predviđanja, koja nepodnošljivo podsjećaju na horor filmove, NE ostvaruju. Dakle, NE ostvaruju! Kažu preko 85 odsto.

Danas smo, putem različitih, a 24 sata dostupnih medija, previše izloženi negativnim i zabrinjavajućim informacijama. I to je najveća promjena u odnosu na decenije iza nas, rekla bih.

Znamo koja muka muči djevojčicu u Kini, psa u Nemačkoj i da je pozlilo vozaču autobusa u Grčkoj. Saosjećamo, naravno, ali ne možemo da pomognemo. Informacija i nemoć, u kombinaciji, pretvaraju se, neprimjetno u strah i uvlače se, što se kaže “u kosti”.

Sa druge strane, informacije nas opominju šta se sve može dogoditi i drže nas u stanju opreznosti, dakle imaju i svoju svrhu.

I šta ćemo sa strahom koji nas je zarobio?

Predlažem da u glavi napravite program koji prerađuje informacije na drugačiji, realniji način.

Tada će vijesti, od kojih je danas nemoguće pobjeći, zvučati ovako:

„Danas su milioni djece, širom svijeta, uzrasta od 8 do 18 godina, bezbjedno stigli svojim kućama iz škole, bez nadzora roditelja, idući osvijetljenim ulicama i prelazeći bezbjedno na pješačkim prelazima. Nažalost, u malom gradu, na sjeveru Njemačke, jedno, od više miliona djece koja su išla sama, doživjelo je saobraćajnu nesreću…”

Ili: ”Danas su milioni djece krenuli na ekskurziju, vozeći se bezbjedno u 5 miliona autobusa i milion aviona širom svijeta. Lijepo se provode sa svojim drugarima i stvaraju uspomene za cio život. Tako je bilo i svih dana prethodnih 6 mjeseci. Ali nažalost, za to vrijeme, jedan, od više desetina miliona autobusa koji su prevozili djecu posljednjih 6 mjeseci, u Japanu je jedan sletio sa puta… “.

Da li se na taj način ograđujemo od bola koji je zadesio porodice u Japanu? Ne, jer nemoćni smo da promijenimo informaciju koja nam je servirana, nemoćni da pomognemo i ni na koji način ne možemo uticati na konkretno dešavanje. Suština emocionalne pismenosti, koja nam u život unosi više bezbrižnosti jeste da naučimo da uticaje sredine dijelimo na one koji su izvan naše moći, od informacija koje su u našem polju mogućeg djelovanja.

Da napravimo konkretnu razliku.

Nesreća u Japanu – nije naše polje djelovanja. Ali ulica u našem kvartu, kojoj nedostaje semafor – jeste. Organizujte komšije, pošaljite molbu, pozovite medije… I učinite ovaj svijet, pokriven kamerama, još bezbjednijim.

Svako vrijeme donosi nam promjene i potrebu da se prilagođavamo. Nama je donijelo više informacija nego što nam prija. Kao rezultat naše nespremnosti, mi dozvolimo sebi da, dok se naše dijete bezbjedno sanka očekujemo zalutali voz da naiđe baš tu i baš sada. Od te strave, nervozni smo. Od nervoze, umorni smo. Od umora, vikali smo na djecu. I posle nas je grizla savjest… I tako dalje i tako dalje…

Naš “srećometar”, tokom potencijalno lijepog i veselog dana, a sve zbog našeg predviđanja, straha i umora, nije zabilježio sreću.

Drugačije, realnije i svjesnije režirajte svoju maštu.

Ponekada nije sve u našoj glavi, mašti, predviđanjima… Nevesela realnost nas pogleda pravo u oči i traži nam, drsko, da nađemo snage da je “svarimo”. Ipak, i tada se sjetite, život je dug i svaka emocija mora da nas dokači na tom putu.

Ipak, najveći dio emocija zaista proističe iz naših pretpostavki šta nam donosi sjutra. Pošto nada posljednja umire, nadajmo se dobrom, a u međuvremenu budimo oprezni i odgovorni.

Cijenjeni psiholog rekao je da je na samrti njegova majka silno zažalila što je sve vrijeme majčinstva proživjela u strahu za zdravlje i budućnost svog sina i nije dovoljno uživala, a njen sin jedinac imao je tad 50 godina, zdrav je, obrazovan i uspješan.

Mislite o tome.