Sponzorisana objava

PIŠE: Lala

Prisjetih se prije neki dan da su samoposluge kod nas zaživjele sedamdesetih godina. Do tada je ljubazan prodavac stajao iza pulta i dodavao artikal za koji se odlučite. U manjim gradovima ti prodavci su bili svojevrstan brend. Tako da su se prodavnice „mješovite robe“, uglavnom, zvale njihovim imenima – Kod Pera, Kod Milete, Kod Mare… U većim gradovima se, pak, to vezivalo za samu lokaciju, dućan u centru, na Drač, preko Morače… Naravno, izbor artikala nije bio ni približno sličan ovom današnjem, tako da ljubaznom Peru, Mileti ili Mari, i nije bilo teško da pretpostavi zašto ste došli ili da zapamti koji sapun za veš koristite… Nakon decenija takve trgovine, desilo se osmo svjetsko čudo 🙂 – samoposluga! Zadovoljstvo zbog odlaska u čuvenu robnu kuću bilo je ravno šetnji tadašnjim podgoričkim korzoom. Moja baba kao da je imala poseban stajling za trgovinu… Uvijek bismo je, mi djeca, pratili kao da ide na duži put, a ne po hljeb, mlijeko… i novi ehoton za kosu.

Često se pitam kako je ona imala vremena za sve. Bukvalno za sve. Srećom ili nesrećom, vremena su se promijenila!

„Doći će gosti oko osam večeras“, reče suprug „s druge strane žice“. Jedino dobro u tome je što mi u trenutku nesta glad dok sam užinala na poslu. Svemir je bukvalno shvatio da mi fali druženja. Ali, svemire, ne ovog kućnog!

Kao što u susretu sa nekom velikom opasnošću čovjeku proleti cio život kroz glavu, tako je i meni cio taj dan – posao do četiri, haos po kući, rođendan kćerkinoj školskoj drugarici od pet do sedam. Večera? O ne. Od ponuđenog imam samo keks i čokoladu… i to mliječnu. Gdje i kad da uglavim kupovinu svega što mi treba, a onda, a sve to još i spremim?! Svemir na to nije imao odgovor, ali neko drugi jeste.

IDEA! Sjetih se da sam ovih dana načula neku njihovu reklamu da se mogu namirnice poručiti i da ih isporučuju na željenu adresu! Pu spas za sve nas!

Pravac sajt i to s telefona pristupam. Hitan mejl im pišem – pitam da li mogu da dostave namirnice istog dana. Nedugo zatim, stiže ljubazni odgovor (ipak me svemir voli) – ako poručim do 11, isporučiće mi hranu istog dana. Sve što je potrebno je registracija. Ostavljam sve podatke, verifikujem ulaznicu i kreće trgovina… Srećna prelistavam kolone sa artiklima, kao da biram između crvenih ili crnih salonki, a ne između smrznutog i svježeg brokolija. Popunjavam korpu sa artiklima, kao da svu moć imam u rukama. Uz dodati trapist, pršutu i kulen, stavljam napomenu – narezati! O, kakvo čudo, kakve pokretne stepenice i bakrači 🙂 Idea je zakon!

Ko kaže da se duh stare Podgorice ne može vratiti… Na vrata nam kuca neki novi Pero, Mileta… ili Mara, ljubazni dostavljači baš kao što su oni nekad bili, donoseći nam korpe pune slobodnog vremena… za porodicu. I to onda kad nam najviše treba i kad najmanje vremena imamo.

Samo nekoliko klikova i vratilo se ono iskreno – dobro došli, dragi gosti! Baš mi je falilo druženje! I baš ovakvo!