Strah od porođaja – kako da porođaj bude pozitivno iskustvo

porodjaj2

PIŠE: Jelena Vrsaljko, dipl.soc.radnik, sertifikovani psihoterapeut, NLP trener

Mnoge žene se tokom trudnoće suočavaju sa strahom od porođaja ili  od mogućih komplikacija u trudnoći. Okolina ih često tješi: „Ma nije to ništa, boli, ali čim uzmeš bebicu u ruke zaboraviš na bol“. Bez obzira na to što ljudi takvim i sličnim izjavama imaju namjeru utješiti trudnicu u vrlo malo slučajeva to upali, a trudnica se i dalje boji.

Trudnica, žena koja razmišlja o trudnoći ili neko ko će jednoga dana biti trudnica, svaka od njih ima svoje viđenje porođaja, što im je važno u vezi s tim. Kod prvorotki strah od porođaja je strah od nečeg nepoznatog, prema opisima okoline, jako bolnog.

Je li strah normalna reakcija?

Upravo zato jer se radi o nečem nepoznatom, određena količina straha je sasvim normalna, i dokle god ne ugrožava funkcionisanje buduće majke nema razloga za zabrinutost. Svaka žena će se žena na sopstveni način pripremiti za porođaj, a ono što im svakako mnogo može pomoći je škola za trudnice s glavnim i osnovnim ciljem – naučite pravilno disanje za vrijeme porođaja.

Osim toga, kako ćemo se pripremiti za porođaj i kako ćemo smanjiti količinu stresa zavisi od svake žene ponaosob. Svi smo mi individualna ljudska bića i imamo svoja uvjerenja. Nekim ženama prisustvo muža na porođaju može biti od velike pomoći, a neke druge bi to bacilo u dodatan stres. Zbog toga je dobro da svaka žena osluškuje sebe i svoje potrebe.

Kako bih što bolje objasnila kako sebi možemo olakšati to iskustvo posluži ću se sopstvenim primjerom:

Bilo je to davne 2010. godine. Termin mi je bio 18. aprila ali je moja Tonka produžila boravak još 11 dana. Do tada sam kao prava štreberka proučila trudničku literauturu i sve isplanirala. Dobijem trudove, ostanem kod kuće, lijepo se istuširam i spremim za bolnicu, čekam da trudovi budu na svakih pet minuta. Naravno, u međuvremenu dišem, kako su me lijepo naučili u školi za trudnice. Odem u bolnicu i rodim. Prijateljica me pokušala blago pripremiti za moguća iznenađenja rekavši: „Znaš, možda neće sve ići po tvom planu“, što sam, jasno, ignorisala.

Moje nošenje sa strahom bila je dobra priprema. Bilo mi je važno da znam što me očekuje, pa sam čitala forume, članke, knjige. Ono što smatram da je važno da svaka žena odabere svoj način pripreme za porođaj. Introverti će se možda više povući u svoj svijet i proučavati, a ekstravertne trudnice će se možda više družiti s ljudima i pričati im o svojim strahovima. I jedno i drugo je u redu. Ono što bih htjela naglasiti ako razgovaramo sa ženama o porođaju kako bismo prevenirali strah, najbolje je da biramo one kojima je to bilo pozitivno iskustvo.

Osvanuo je prekrasan dan, 28. april. Probudila sam se malo prije sedam i brže bolje krenula u toalet. Na putu do istog dogodilo se nešto čudno. Prvo sam pomislila da mi je otkazala bešika, jer se određena količina tečnosti slila niz noge. Tada mi se u glavi sramežljivo pojavila ideja da mi je napukao vodenjak. Napukao zato jer sam čitala da kada pukne količina tekčnosti je daleko veća. Onda sam se ipak po proceduri otišla istuširati i krenula u bolnicu. Na putu prema tamo kupila sam si gomilu žute štampe. Čak i u njoj mi je bilo previše teksta, bolje da sam uzela neku slikovnicu.

Oko devet naveče (u osam ujutro sam došla u bolnicu) su me pitali osjećam li ja trudove. Pa…osjećala sam neko grčenje. Objasnila sam im stručno da imam visok prag tolerancije na bol, što možda i nije bila najsjanija ideja, odlučili su me staviti na indukciju.

I opet ponavljam, naše reakcije kada stvar krene uvijek su specifične, a samim tim i naše potrebe. Meni lično u takvim situacijama dobro dođe malo zabave i dobrog starog humora, ali ako neko ima potrebu da ga partner ili druga bliska osoba grli i govori „Biće sve u redu“ i to je naravno u redu. Pitajte druge da vam zadovolje potrebu, bez cenzure. Jednostavno, otvoreno recite što vam treba, taj dan vi ste zvijezda.

Doktore sam slušala. Moj porođaj je bio toliko spor, plodova voda je isticala i postojala je vjerovatnoća da beba ostane bez nje. Nisam preispitivala njihovu odluku o indukciji, vjerovala sam da su stručni i da znaju što rade. Da sam, imala kakve sumnje, pitala bih. Ako je naša potreba da znamo o toku porođaja pitajmo lijekare, bez optuživanja, ali  i bez stavljanja u minus poziciju. Pitajmo ih kao ravnopravne učesnike procesa.

I tako je počelo. Ono malo grčenje je postajalo jako i značajno i pojavljivalo se na svaka tri minuta.

Imaš sve potrebne resurse za uspjeh, ako neko nešto može i ti to možeš. Sjetila sam se svih žena i baka i mama i tetki i strina. Puno ih je rodilo… OK, mogu ja to.

Poštuj mape drugih. Odlučila sam poštovati svoju mapu i povući se u svoj tajanstveni introvertni svijet. Sama sa sobom. Isključila sam mobilni i prepustila se talasima  koji su nadolazili svaka tri minuta.

Um i tijelo su dio istog sistema:
moj um je itekako uticao na moje tijelo.

Svako od nas može smisliti i sopstvene afirmacije koje će im biti ohrabrenje tokom porođaja (i prije i poslije porođaja). Te afirmacije možemo zapisati, možemo ih ukrasiti ako nam se tako sviđa i imati ih uz sebe. Pa kada nam bude teško ponovimo nešto poput ovih pretpostavki ili svojih riječi ohrabrenja. Ako ne možemo smisliti afirmacije, stavimo se u poziciju tješitelja, što bismo rekli drugoj osobi koja se nalazi u našoj situaciji. Tako će sigurno ići lakše.

Ne koncentrišite se na strah već na lijepe stvari

Umjesto straha od bola, lijepo sam sve preuokvirila. Zar to ne znači da učestvuješ u veličanstvenom trenutku kada će jedno malo živo biće doći na svijet. Zar ne znači da ti, baš ti, imaš jedinstvenu priliku pomoći mu da dođe i dočekati ga svom toplinom i zaželjeti mu dobrodošlicu. Zar pri tome nisi beskrajno znatiželjna: kakvo će to malo biće biti, kakav će imati nosić i okice i ručice i nožice…

Po mom mišljenju važno je tom bolu dati svrhu, višu namjeru. Koja je pozitivna namjera tog bola? Odgovori mogu biti razni: moje dijete, ljubav, porodica, zajedništvo…. sve to mi dobijamo iz tog bola.

Razmislite, želite li nekog voljenog uz sebe

Nazvala sam supruga i rekla da je vrijeme. On je došao i držao me za ruku. I to je bilo tako cool. Sada i on ima priliku biti dio dočeka. Kako sama sebe opet ne bih iznevjerila i sam porođaj je dugo trajao. Rečeno mi je da sada slijede tri truda i Tonka je napolju…ali… Ali, ne. Prodisala sam 17 trudova. Bez napinjanja. Sada sam joj morala pomoći više nego ikada. Pojavila se glavica pa bi nestala. Niti doktorima nije bilo sasvim jasno o čemu se radi, ali onda su odlučili prepustiti stvar gravitaciji. Sjela sam i stvar je lagano krenula. U 3 sata i 55 minuta Tonka je izašla napolju. Isuse, koji ludi trenutak. Malo biće. Tvoje dijete. Ma daj.

Trebalo mi je malo da shvatim. Još i dan danas kada je gledam, polako shvatam. Ja sam njena mama…

Zašto nije izašla ranije? Ne zato što joj je bilo lijepo u stomaku, već joj je bila prekratka vrpca pa je kao mali yoyo skakutala unutra napolje. I danas je mali yo yo. Stalno skakuće.

S obzirom da smo bili zadnji, zadnji i nikoga više nije bilo, sigurna sam da su imali grižu savjesti pa su nas ostavili tri sata same. U boksu. Tonka, moj suprug i ja. Mi smo se čudili, gledali je, pričali joj, pričali, razmjenjivali osjećanja (psihoterapeut) i misli (informatičar) i uživali. I onda za tri dana smo došli kući. Poželjeli smo joj dobrodošlicu, a ja sam svima pričala o svom prekrasnom porođaju. Došlo mi je da svima govorim moraš probati, moraš, moraš…

Već sam rekla, ako pričate s nekim o porođaju birajte one kojima je to bilo pozitivno iskustvo. Prenijeće dio pozitivne energije na vas.

Izvor: Ordinacija.hr

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Samo neka pomisli da ce na svijet doci jedno malo stvorenje koje ce je uciniti srecnom.Kakvi ocevi oni su visi panicari .Nikad nebi ja preporucila epidural i ostalo najljepse je kad je majka svjesna i kad prati uputstva doktora.

Leave a Reply