Ima mjesta zabrinutosti zbog visoke stope nasilja u vaspitanju

batine

Najčešće mjesto na kojem se dijete zlostavlja je njegova porodica i ima prostora za zabrinutost zbog visoke stope prisustva nasilja u vaspitanju djece, smatra socijalna radnica i porodična terapeutkinja, Dijana Popović-Gavranović.

“U većini slučajeva osoba koja zlostavlja dijete je iz njegovog porodičnog okruženja ili je bliska i poznata djetetu. To je za dijete veoma teško jer ono tu osobu voli, vjeruje joj i od nje očekuje zaštitu”, kazala je ona u intervjuu za Portal Analitiku.

Istraživanja pokazuju da se veoma mali broj ispitanika povjerio nekome o iskustvu zlostavljanja, i da je taj broj još manji kada je u pitanju traženje pomoći od institicija. Žrtve nisu smatrale da im je pomoć potrebna, što kako tvrdi Popović-Gavranović, znači da ne doživljavaju sebe kao žrtvu i da percepiraju nasije kao prihvatljiv odnos.

gavranovicAnalitika: Nedavno je u javnosti saopšteno kako je prilikom istraživanja negativnih iskustava u djetinjstvu svaki treći ispitanik kazao da je doživio emotivno, a svaki četvrti fizičko zlostavljanje. Kako komentarišete ove podatke?

Popović-Gavranović: Ono što kažu svjetske statistike potvrđuje i naša stvarnost: najčešće mjesto na kojem se dijete zlostavlja je djetetova porodica. U većini slučajeva osoba koja zlostavlja dijete je iz njegovog porodičnog okruženja ili je bliska i poznata djetetu. To je za dijete veoma teško jer ono tu osobu voli, vjeruje joj i od nje očekuje zaštitu. Kako dijete odrasta, počinje više vremena da provodi izvan porodice, postaje izloženije i nasilju u školi, ustanovi u kojoj boravi, na ulici, u medijima.

Slični podaci su dobijeni i u okviru u okviru Istraživanja o iskustvima mladih u Crnoj Gori o različitim oblicima nasilja i trauma doživljenih u djetinjstvu, koje je sprovedeno 2012. godine. Istraživanje je pokazalo

  • da je najučestaliji oblik zlostavljanja djece od strane roditelja emocionalno zlostavljanje koje je u 12,6 odsto počinjeno od strane majke, a u 19 odsto od strane oca;
  • – nasilje prema drugim članovima porodice (7,3 odsto od strane majke, 12,6 odsto od strane oca);
  • fizičko zlostavljanje djece (7,1 odsto od majke, 9,8 odsto od oca);
  • zanemarivanje (2,4 odsto od majke, 5,6 odsto od oca).

Rezultati pomenutog istraživanja pokazuju i da živimo u socijalnom kontekstu u kome dominiraju elementi nasilnog ponašanja. Ispitanici su doživjeli različite oblike fizičkog i emocionalnog nasilja izvan porodice, a posebno je zabrinjavajuće da je skoro svako treće dijete doživjelo da neko u njegovom prisustvu puca iz pištolja ili drugog oružja, a skoro svako peto dijete je doživjelo da ubijena osoba bude ona koju poznaju. Ovakav socijalni kontekst neminovno se prenosi na porodicu, porodične odnose, način komunikacije, rješavanja problema, stavove o vaspitanju djece, način vaspitanja djece, a djeca se ugledaju na roditelje, druge vaspitače, ponavljaju njihove postupke pa se krug nasilja nastavlja. Takođe, veoma mali broj ispitanika se povjerio nekome o iskustvu zlostavljanja, a zanemarljivo mali broj je potražio pomoć institicija, jer nisu smatrali da im je pomoć potrebna, što znači da ne doživljavaju sebe kao žrtvu i da percepiraju nasije kao prihvatljiv odnos.

Sve navedeno treba posmatrati i u odnosu na specifičnosti tradicionalističkih crta crnogorskog kulturno-socijalnog ambijenta – kontekst male, patrijarhalne sredine, patrijarhalna organizacija porodičnog života, stav o traženju pomoći koji govori da nasilje/zlostavljanje treba da ostane u porodici ili da se u vezi toga treba obratiti samo bliskoj osobi, kao i percepcija žrtve od strane društva i percepcija sebe kao žrtve, pogotovo kada se ne radi o neposrednoj fizičkoj ili životnoj ugroženosti žrtve pravi teškoće i u povjeravanju i prijavljivanju. Zato podaci o stepenu zlostavljanja/nasilja nad djecom mogu samo da predstavljaju sigurnu donju granicu rasprostranjenosti pojave.

Analitika: Koji sve oblici zlostavljanja djece postoje i koje je najteže otkriti?

Popović-Gavranović: Fizičko zlostavljanje djeteta podrazumijeva čupanje kose, štipanje, šamar, udarac rukom, nogom, batine rukom, nogom, prutom, kaišem, gajtanom, štapom, opekotine cigaretom, upaljačem, vatrom, vrelom vodom, drmusanje, stiskanje za vrat, guranje, bacanje na pod, zaključavanje, zatvaranje u mračne, nehigijenske prostorije, uskraćivanje hrane, odjeće i obuće, izlaganje dejstvu alkohola, droge, nepogodnih klimatskih uslova; onemogućavanje liječenja…

S druge strane emocionalno zlostavljanje djeteta podrazumijeva emocionalnu hladnoću, uskraćivanje ljubavi, pažnje, pretjerane zahtjeve, očekivanja, prekid komunikacije, ignorisanje, izolaciju, oslovljavanje pogrdnim imenima, podsmijavanje na račun izgleda, osobina djeteta, grubo kritikovanje, upoređivanje sa drugima, psovanje, vrijeđanje, bezrazložnu grdnju, vikanje, zabranu aktivnosti, kretanja, izlazaka, odlazaka kod roditelja od kojeg je odvojeno, prisustvo roditeljskim svađama, nasilju, stvaranje situacija za strah i osjećaj nesigurnosti, prijetnje, ucjene, podržavanje i prikazivanje nasilništva …

Seksualno zlostavljanje djeteta podrazumijeva seksualne poruke, lascivne priče, seksualne ponude, pokazivanje seksualnih simbola, intimnih dijelova tijela, dodirivanje na seksualni način, pokušaj ili ostvareni seksualni odnos-silovanje, izlaganje i prisiljavanje na pornografiju, prisiljavanje na prostituciju…

plac

Analitika: Na koji način možemo da prepoznamo da je dijete izloženo nekoj vrsti zlostavljanja?

Popović-Gavranović: Roditelji ili osobe koje brinu o djeci, čak i profesionalci, često ne prepoznaju ili ne reaguju na znakove koje zlostavljano dijete upućuje, odnosno ne umiju da povežu reakciju zlostavljanog djeteta s njegovim teškim i bolnim iskustvom. Treba pažljivo posmatrati promjene kod djece jer djeca veoma rijetko direktno iskažu da su zlostavljana.

Pokazatelji fizičkog nasilja su najvidljiviji, zbog čega se najlakše otkriva, dokazuje, uviđa i stepen životne ugroženosti. To su različite povrede i njihovo višestruko ponavljanje, koje dijete ili roditelji ili druga osoba koja brine o djetetu objašnjava na način koji ne pokazuje logično da su nastale slučajno, nego pobuđuje sumnju da su posljedica nasilja nad djetetom. Upadljive su modrice na licu, ušima, butinama, leđima, a po nekim modricama se lako mogu prepoznati predmeti od kojeg su modrice nastale. Naročito su sumnjive modrice, prelomi kostiju, opekotine, unutrašnje povrede kod beba i djece koja se ne kreću samostalno.

Ono što se može vidjeti, ali se mnogo teže dokazuje je emocionalno zlostavljanje iako veoma pogađa dijete u trenutku kada se desi i dugoročno. Kada posmatramo djecu, uzimamo u obzir njihov uzrast i druge životne okolnosti koje su mogle dovesti do razvojnih problema, prije nego postavimo sumnju na emocionalno zlostavljanje. A sumnjivo je ako dijete: zaostaje u razvoju psihičkih funkcija, u rastu, ako ima glavobolje, poremećaj spavanja, hranjenja, noćno mokrenje, nekontrolisanu stolicu, bezrazložne strahove, prisilne misli i radnje – udara glavom i sl. pokrete koji nemaju svrhu, depresivne misli, samopovrjeđuje se, povrjeđuje druge, ima upadljive promjene u izledu, osjećanjima, ponašanju.

Veoma se teško otkriva seksualno zlostavljanje, posebno incest – najmračnija porodična tajna, jer se radi o veoma osjetljivom ličnom i intimnom problemu, koji predstavlja veliku patnju i traumu, donosi stigmatizaciju, izaziva strah od posljedica otkrivanja, uključujući i krivičnu odgovornost pa se često negira ili potiskuje. Osim očiglednih fizičkih povreda u predjelu genitalija, seksualno zlostavljano dijete ima i psihosomatske smetnje: glavobolju, bolove u stomaku, nagon za povraćanjem, odbija hranu, ima promjene u ponašanju, kojima pokušava da se odbrani od mučnih osjećanja. Seksualno zlostavljano dijete se često tušira, slojevito oblači, spava obučeno, odbija da ostane nasamo s osobom koja ga zlostavlja, ima seksualizirano ponašanje…

Analitika: Kojim vrstama kažnjavanja i “vaspitnih metoda” su skloni roditelji u Crnoj Gori?

Popović-Gavranović: Prema višedecenijskom iskustvu rada sa djecom i porodicom i pomenutim istraživanjem NVO Djeca prije svega kod nas je u vaspitanju djece odomaćeno kažnjavanje.

I UNICEF-ovo Istraživanje višestrukih pokazatelja stanja prava žena i djece u Crnoj Gori iz 2013. godine pobudilo je interesovanje javnosti u vezi dobijenih podataka o metodama disciplinovanja djece uzrasta od 1 do 14 godina – gdje je fizičko kažnjavanje, u 2 odsto teško, 29 odsto drugo; mentalna agresija, 68 odsto; bilo koje nasilno disciplinovanje, 69 odsto i jedino nenasilno disciplinovanje, 16 odsto.

Dobijeni podaci su različiti od percepcije naše sredine, koja sebe vidi kao visokozaštitničku prema djeci i porodici, a razlikuju se i od stavova struke koji nalažu da kažnjavanje djece bude samo mali dio disciplinovanja na putu ka razvoju samodisciline.

Ima prostora za zabrinutost zbog visoke stope prisustva nasilja u vaspitanju djece, odnosno zbog zasnivanja vaspitanja najvećim dijelom na kažnjavanju, koje je opravdano samo kada predstavlja mali dio učenja djece disciplini. Učenje djeteta disiplini znači postavljanje razumnih i djetetu jasnih pravila ponašanja, pohvaljivanje djeteta za sve što učini dobro i pozitivno podsticanje djeteta. Tada djeca misle dobro o sebi i cijene odnos koji imaju s roditeljima, zbog čega lakše slušaju i uče. Kada je učestalo kažnjavanje (ograničenja, zabrane), posebno fizičko kažnjavanje – batine koje ulaze u fizičko zlostavljanje (ponašanje kojim se primjenom fizičke sile, sa ili bez upotrebe drugih sredstava, nanose ogrebotine, povrede ili rane i ugrožava zdravlje ili život djeteta) ili emocionalno zlostavljanje (nevođenje računa o djetetovim potrebama, prigovaranje, vrijeđanje, kritiziranje, omalovažavanje, ucjenjivanje, zastrašivanje), to povrjeđuje i nanosi štetu djetetu. Iskustva drugih nas uče da su djeca koju su fizički kažnjavali češće depresivna, češće koriste alkohol, ispoljavaju više ljutnje, kasnije udaraju svoju djecu, svog partnera, češće odobravaju fizičko nasilje, kao odrasli se češće bave kriminalom i nasilnim radnjama.

Kažnjavanje djece se najčešće dešava po automatizmu, jer roditelji ne poznaju druge metode. Na taj način roditelj ili drugi vaspitač djeluje brzo, trenutno razrješava svoju frustraciju i nameće djetetu roditeljsku moć, uz često opravdavanje – da je većina ljudi bila fizički kažnjavana u djetinjstvu. Ipak, ta metoda nije primjerena za korišćenje u vaspitanju djece jer podrazumijeva prisilu, povrjeđuje, tretira dijete kao krivca i čini da se dijete osjeća kao loša osoba. Pokazalo se korisnim kada se, što je više moguće, roditelji ili drugi vaspitači odreknu kažnjavanja, koje je neprijatno i onome koji kažnjava i kažnjenome, odnosno da djeca prije promijene svoje ponašanje ako se osjećaju ohrabreno i vrijedno, nego ako se osjećaju postiđeno i poniženo.

Analitika: Kako možemo da prepoznamo zlostavljanu djece i koji je najbolji način da, kao pojedinci, reagujemo?

Popović-Gavranović: Roditelji, vaspitači, nastavnici su u mogućnosti da uoče (iznenadne) promjene u ponašanju i izgledu djeteta, kao što su raspoloženje djeteta, promjene u ponašanju (razdražljivost, agresivnost, žrtva vršnjačkog i drugog zlostavljanja, povučenost, plašljivost, lutanje, seksualizirano ponašanje), izgled (način oblačenja, higijenske navike, povrede), somatske tegobe (česti bolovi, obolijevanje), samopovrjeđivanje, redovnost u obavljanju zadataka, uspjeh u školi, izostanci iz škole,  smetnje u razvoju i druge promjene, koje se mogu povezati sa iskustvom zlostavljanja.

Otkrivanje zlostavljanja za dijete predstavlja teško emocionalno iskustvo. Iako je takva situacija teška i za svakoga ko brine o djetetu, važno je ostati miran i pun razumijevanja, postavljati uopštena pitanja, ne insistirati na odgovorima, pružiti podršku, slušati dijete. Ishitrena i nepromišljena reakcija će uplašiti dijete, ono će se zbog toga povući i neće saopštiti šta mu se desilo, pogotovo ako vidi da osoba kojoj se obraća ne mari, nije u stanju da mu vjeruje ni da izdrži ispovijest sa detaljima o zlostavljanju niti da ponudi jasan način zaštite. Ako se osoba kojoj se dijete povjeri zgrozi, uspaniči, pokaže nevjericu, ljutnju ili čak okrivi dijete, ono će se najčešće povući i sve negirati. Zato je potrebna posebna obazrivost, suzdržati se i pustiti dijete da govori koliko želi. Dobro je potražiti pomoć stručnjaka.

Postoji zakonska obaveza prijavljivanja nasilja nad djecom i nasilja u porodici, čime društvo pokazuje da ni u kom slučaju ne odobrava i ne podržava zanemarivanje, zlostavaljanje, zloupotrebu djece. Prijavljuje se svaki slučaj nasilja nad djetetom koji daje razloge da se opravdano sumnja na zlostavljanje i/ili zanemarivanje. Prijava se podnosi centru za socijalni rad, policiji ili tužilaštvu. Dijete mora biti upoznato s postupkom prijavljivanja i koracima zaštite od nasilja. Dijete i njegovi roditelji treba da budu upoznati da će biti podnijeta prijava o sumnji na nasilje nad djetetom (zakonska obaveza prijavljivanja).

Djetetu treba velika hrabrost da nekome povjeri da je zlostavljano, ono se boji, stidi, često misli da je krivo i zato ćuti. Najgore što može da se desi je da dijete prijavi zlostavljanje i da izostane odgovarajuća društvena reakcija, kako u smislu sprječavanja zlostavljanja djece tako i rehabilitacije djeteta i njegove porodice.

Analitika: Vlada je nedavno konstatovala da u Crnoj Gori ne postoji institucija koja se bavi liječenjem psihičkih problema djece, uprkos porastu broja maloljetnika kojima je neophodna pomoć psihijatra. Kako komentarišete ove podatke?

Popović-Gavranović: Profesionalno uočena potreba tretmana psihičkih i mentalnih problema djece i mladih, pomoć njihovim porodicama i s tim u vezi nedostatak stručnih kapaciteta se decenijama probijala kroz kontekst ekonomskih mogućnosti, ali i socijalnih, kulturoloških uticaja i lična uvjerenja o brizi o djeci, porodici, vaspitanju, kažnjavanju, odnosno kada kažnjavanje prelazi okvire vaspitanja i postaje zlostavljanje djece sa svim negativnim implikacijama, uključujući i razvoj emocionalnih problema i poremećaje ponašanja djece i mladih, koji zahtijevaju psihoterapijski i psihijatrijski tretman i djeteta i njegove porodice. Dijete u našoj kulturi ima podređenu poziciju na način da tek treba da ostvari pravo na iskazivanje mišljenja, a odrasli da mu za to daju autentičnu dozvolu, u našim porodicama dugo se krilo nasilje u porodici, kao i psihičke i mentalne teškoće, zbog uvjerenja da bi se otkrivanjem umanjile djetetove šanse ili šanse drugih članova porodice u različitm životnim situacijama (predrasude, obilježavanje, diskriminacija).

Navedeno, uz brojne reforme zdravstvenog i srodnih sistema koji se iz svog domena bave brigom o djeci, koje su donosile nove poglede na tretman i zaštitu djece, nova znanja i vještine, bolje prepoznavanje i evidenciju djetetovih zdravstvenih i ukupnih problema i s tim u vezi nezadovoljenih potreba, uz podršku i očekivanja međunarodnih organizacija i zajednice, širenje stručne i javne svijesti o potrebama i problemima djece i potrebi jasno definisanog međuresorskog povezivanja (identifikacija, tretman, liječenje, rehabilitacija, praćenje, saradnja, razmjena informacija, prevencija) i kontinuirane profesionalne edukacije i specijalizacije, nadam se, čini kulturnoistorijski trenutak u kojem će svako dijete i mlada osoba, koje ima psihičke ili mentalne probleme i njegova porodica naći svoje mjesto u sistemu zdravstvene i društvene brige u Crnoj Gori.

Takođe, sada već postoji značajan broj psihoterapueta, koji su, u opštepoznatom ekonomskom kontekstu, ulagali u sopstveni kontinuirani profesionalni i lični razvoj i koje treba prepoznati i što prije uvesti u sistem zdravstvene zaštite djece, mladih i porodice, kako preventivno, tako i u izvršenju mjera socijalne i krivično-pravne zaštite djece i porodica sa problemima. Svoj doprinos daje i Udruženje sistemskih porodičnih terapeuta Crne Gore (USPTCG), koje je osnovano 2014. godine, a od 2015. je i član Komore nacionalnih organizacija porodičnih terapeuta, koja postoji u okviru Evropske Asocijacije Porodične psihoterapije (European Family Therapy Association – EFTA). Osim direktnog psihoterapijskog rada sa porodicom, jedan od glavnih ciljeva našeg Udruženja je razvoj, unapređenje i primjena sistemske porodične terapije u Crnoj Gori, stručno usavršavanje sistemskih porodičnih terapeuta, stvaranje zakonskog okvira za bavljenje psihoterapijom u našoj zemlji, te saradnja sa svim institucijama koje prepoznaju značaj psihoterapije.

Sve što jesmo dugujemo porodici, ona nas neraskidivo veže, obilježava i snažno na nas utiče i onda kada živimo u porodici, kada smo iz nje na bilo koji način izdvojeni ili kada smo je izgubili. Na taj način su porodični odnosi od životne važnosti za razvoj pojedinca i njegovo zdravlje.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply