Odnos kultura u svijetu prema roditeljstvu

roditeljstvo2

Kriza američkog roditeljstva, kao što svako ko obrati pažnju na sekciju o roditeljstvu u bilo kojoj knjižari može da zaključi, ogleda se u tome što niko zapravo nema pojma šta radi. Ipak, bez obzira na nedostatak samopouzdanja i očiglednog odsustva znanja, mnogi američki roditelji iskreno vjeruju da njihovi izbori grade budućnost njihove djece. Zapravo, oni se oslanjaju na savjete mnogih stručnjaka kako bi ostvarili jedan cilj: odgojiti najsrećnije, najuspješnije i najprilagođenije lidere budućnosti.

Ali, koliko je loše držati se mišljenja da postoji jedan „pravi“ način odgajanja djece? Koliko je način na koji odgajamo djecu zapravo određen našom kulturom? Kako način na koji odgajamo djecu izražava suštinu onoga šta smo, kao narod?

„Amerikanci nemaju svoj scenario“, kaže Jennifer Senior, autor knjige Samo radost bez zabave: Paradoks modernog roditeljstva. „Vjerujemo da osmišljavao svoju budućnost, mogućnosti i ono šta će nam djeca postati. Što je divno, ali isto tako i zabrinjavajuće“.

Kada je pišući knjigu, kaže Senior, pitala majke kome su se obraćale za savjet o roditeljstvu, pomenule su prijateljice, internet stranice i knjige. Nijedna od njih nije spomenula vlastitu majku. Jedino su poželjne savremene metode odgajanja djece, u cilju što boljeg pripremanja djece za njihova buduća ostvarenja.

U Norveškoj je djetinjstvo snažno institucionalizovano, kaže norveški sociolog i ekonomista Margunn Bjornholt. Većina djece od godinu dana se uključuje u državne vrtiće (roditeljima se daje odsustvo u trajanju od skoro godinu dana), zatim kreću u školu i na druge aktivnosti.

Norvežani vjeruju da je za njihovu djecu bolje da kreću u vtrić dok su mala. Metode koje se koriste u vrtićima odražavaju fetišističku posvećenost zamlje svježem vazduhu. Čak i u Oslu, gdje je vazduh vjerovatno u zatvorenom bolji, i tokom skandinavskih zima, roditelji djecu dobro oblače i izvode napolje da spavaju u svojim kolicima.

Ludilo? Ne, kultura. U Japanu gdje Gross-Loh, autor knjige Roditeljstvo bez granica, živi jedan dio godine, pušta 4-godišnju ćerku da obavlja svakodnevne poslove sa 7-godišnjom sestrom i 11-godišnjim bratom – bez nadzora roditelja. Njena djeca ne oklijevaju da se voze podzemnom željeznicom kao ni da hodaju sami ulicama punih ljudi, baš kao i njihovi japanski vršnjaci. Ali kada se vrati u Sjedinjene Države, Gross-Loh im to ne dopušta.

„Kada bih ih pustila napolje same u Sjedinjenim Državama, ne bi me samo čudno gledali“, kaže ona. „Neko bi pozvao i socijalnu službu“.

Kako u Japanu tako i u Norveškoj, roditelji se fokusiraju na razvijanje nezavisnosti kod djece. Djeca rano počinju da sami obavljaju određene poslove, bilo da je to pješačenje do škole ili bioskopa. Okviri su, ipak, različiti. U Skandinaviji se naglašava demokratska veza između roditelja i djece. Posebno u Švedskoj, „prava“ djece su veoma važna. Na primjer, dijete ima „pravo“ da pristupi tijelima svojih roditelja radi udobnosti i pažnje, i prema tome djetetu treba dopustiti da spava zajedno sa roditeljima usred noći. Ako roditelj to ne dozvoli, onda uskraćuje prava djeteta i postaje nemaran roditelj. U djelovima Azije, zajedničko spavanje sa porodičnim članom tokom djetinjstva je uobičajena stvar. Korejski roditelji provode najviše vremena držeći svoje bebe i održavajući fizički kontakt s njima. Ali, u porodici je važna poslušnost – ne demokratija.

Po jevrejskoj tradiciji, kaže Wendy Mogel, klinički psiholog i autor knjige Blagoslov 4 minus: Korištenje jevrejskih metoda za odgajanje jake djece, postoji učenje u Talmudu prema kom svaki roditelj treba da nauči svoje dijete da pliva.

„Treba da odgajamo djecu tako da nas mogu napustiti“, kaže ona. „Moraju razvijati samopouzdanje, snalažljivost i plilagodljivost, što je izazov, jer moramo da pustimo svoju djecu da prave greške“.

Ovo američkim roditeljima posebno predstavlja teškoću. „Roditelji su zabrinuti u vezi sa veoma velikim problemima kao što su propadanje ekonomije i nasilje, pljačkaši i upisi na fakultete“, kaže Mogel. „Oni na mjesto strahova povezanih sa svim ovim stvarima koje ne mogu da kontrolišu stavljaju ono što misle da mogu da kontrolišu, a to su djeca“.

Američki roditelji veoma paze na to da njihova djeca njeguju svoje talente i usmjeravaju ih ka uspjehu. Sara Harkness, profesorica odjeljenja za ljudske potencijale i porodične nauke na Univerzitetu Konektikat i vodeći istraživač o roditeljstvu i kulturi, otkrila je da blizu 25 odsto svih opisa od strane američkih roditelja sadrži riječi „ametan“, „nadaren“ ili „uspješan“.

„Naša potreba da tjeramo djecu da svoje potencijale maksimalno usavršavaju jeste dijelom iz straha da će se naći u svijetu u kom vlada sve veća konkurencija i gdje ne mogu računati na stvari na koje su njihovi roditelji mogli računati“, kaže Harkness.

To ih ne čini drugačijim od azijskih naroda, gdje se roditeljstvo, još od najranijeg doba, snažno fokusira na akademski život i upis na fakultet. Jedna korejska majka koju je Harkness intervjuisala puštala je svojoj dvomjesečnoj bebi snimke na engleskom „jer nikad nije rano da počnu sa učenjem. Osnovna uloga roditelja je da vaspitava i uči dijete, a djetetova uloga je da poštuje roditelje i da im se oduži požrtvovano.

U Holandiji, samo 10 posto roditelja je koristilo riječ „pametan“ kada su opisivali svoju djecu. Danski roditelji snažno vjeruju u to da djecu ne treba pritiskati previše.

„Oni smatraju da ne treba učiti djecu da čitaju prije nego što krenu u školu, jer će im onda biti dosadno i teško će sklapati prijateljstva“, kaže Harkness.

Umjesto toga, planirani odmor, hrana i prijatno okruženje su glavni prioriteti za danske roditelje.

Ali u Španiji, gdje se porodice fokusiraju na socijalne i međuljudske aspekte razvoja djeteta, roditelji su šokirani idejom da dijete ide na spavanje u 18:30 i da spava bez prekida do sljedećeg dana, umjesto da radi nešto i da u večernjim satima učestvuje u porodičnom životu.

„Ovaj koncept ih je zaprepastio“, kaže Harkness. “Njihova djeca idu na spavanje naveče u 22:00“.

U Sjedinjenim Državama žele da budu Korejanci, Danci, Japanci, Jevreji, Norvežani i Španci, sve odjednom. Američka želja za nalaženjem rješenja počinje da ima uticaja i na ostale. Sve veća svijest o nedostatku resursa i potencijala socijalnog pokreta, povećava pritisak na roditelje na globalnom nivou da ”upravljaju” svojom djecom. U Tajvanu su najpopularnije knjige o roditeljstvu – prevedeni američki vodiči.

Ipak, roditeljska zabrinutost je užasna ideja za izvoz. Umjesto toga, „treba da učimo jedni od drugih“, kaže Harkness i pojašnjava da postoje veoma različiti uspješni načini odgajanja djece.

„Različitost ideja treba da bude oslobađajuća, a ne da uzrokuje stres, slaže se Gross-Loh. „Bilo je nevjerovatno oslobađajuće shvatiti da ne postoji samo jedan jedini način na koji se rade stvari i da je sasvim u redu griješiti kao roditelj“, kaže Gross-Loh. „To mi je pomoglo da pustim djecu da budu ono što zaista jesu i da se razvijaju u to“.

Sjedinjene Države, dom za doseljenike koji donose svoje tradicije iz svih krajeva svijeta je jedinstevno naklonjen kako učenju tako i davanju slobode. Američki roditelji mogu da napišu nov scenario ako smatraju da je neophodno, oslanjajući se na globalnu tradiciju, kao i na savremenu teoriju. Hoće li to uraditi? Možda se djeca budućnosti odluče na to.

Izvor: Ideas.ted.com

Prevela: Bojna Rajković

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply