U ovom blogu Jessice Dimas pronaći će se puno vaš, i baš zato smo odlučili da ga prenesemo, da se podsjetimo i na ovaj način kažemo kolika je i kakva podrška naših majki nama čak i sada, kada smo odrasli i kada smo i sami roditelji.

Zvala sam te da dođeš danas, jer sam se osjećala poraženo. Znala sam da ćeš doći čim završiš sa kućnim poslovima. Došla si i donijela ručak meni i dječacima. Samo tvoje prisustvo me rasterećuje i mogu ponovo da dišem. Zašto se osjećam tako sigurno kada si u blizini?

Imam 31 godinu i još uvijek ponekad poželim da ti otrčim u krilo. Uvijek si znala šta da kažeš da stvari učiniš boljim. Ti si jedina koja čuje sve što ne kažem i vidi sve što pokušavam da sakrijem.

Konačno shvatam kako je tebi bilo. U najtežim trenucima shvatam da si isto ovo radila za mene. Ponekada imam osjećaj kao da me niko ne čuje. Niko me ne razumije. Povremeno, imam osjećaj kao da samo dajem, dok se od mene traži još. I da sve radim prođe nezapaženo. Moj muž nenamjerno čini da osjećam manje vrijednom za sve ono što radim u poređenju sa onim što on radi, jer na kraju dana niko ne primjećuje rezultate mog rada. Kuća je i dalje neuredna. Sudopera je opet puna. Pod u kupatilu je prekriven vodom i mokrim peškirima, a ne mogu ni da se sjetim šta sam radila u zadnjih 14 sati.

Ponekad mi se čini da si ti jedina koja primjećuje moj rad. Ti si jedina koja razumije koliko sebe dajem i koliko ih volim.

U nekim trenucima se sjetim koliko si ti meni davala. Grožđe koje ne jedem da bi dječaci jeli, jer znam koliko ga vole. Sjećam se da je za mene uvijek bilo grožđa. Ne znam jesi li ga voljela ili ne, ali pretpostavila sam da ga ne voliš jer ga nikad nijesi jela. Čak i sada, reći ćeš mi da pojedem sve što želim do zadnjeg. Uvijek bih ti povjerovala, sve dok nijesam postala majka. Sada znam da meni daješ čak i kada želiš nešto, jer bi više voljela da tvoje dijete ima.

U najpožrtvovanijim trenucima, vidim koliko se i dalje žrtvuješ za mene. Tokom dana slušam tuđe priče, njihove uzbudljive vijesti i ostvarenja. Divim se Lego dvorcima, skakanju sa stepenica i karate udarcima u vazduhu. Od mene se očekuje da gledam i slušam sve što oni rade, a onda kada svi odu na spavanje imam djelić vremena za sebe.

Ponekad mi se čini da isto to ja radim tebi. Kada te zovnem, ne mogu da stignem da ti ispričam sve što želim da čuješ o mom životu. Ti si jedina koja sluša pažljivo svaku moju riječ i raduje se za mene kao niko drugi. Ili, makar, radiš to tako da činiš da se osjećam dobro. Tek kada završimo razgovor sjetim se da te nijesam pitam kako si.

Ti si moje utočište. Brineš o meni čak i kada to ne znam. Činiš da se osjećam tako posebno, da me neko čuje, a nikad to nijesam cijenila sve do ovog trenutka kada sam i ja sama tako često posljednja, dok nijesam shvatila šta znači biti tu za druge, biti utočište za nekog drugog.

Mislila sam da si odavno prestala da mi budeš potrebna, da sam išla novim putevima kojima ti nijesi nikad. A ti si me pustila da vjerujem u to. Sve vrijeme dok si bila tu za mene, prateći me pogledom, uvijek da mi pomogneš da ustanem poslije poraza, još od kad sam bila djevojčica. Riječ ’’hvala’’ nije ništa u poređenju sa tim šta osjećam, ali samo želim da znaš da te sada razumijem. Razumijem te tokom cijelog dana kada mi je najteže, i kada sam najsrećnija gledajući lica svoje djece. Sad vidim koliko si se žrtvovala i koliko si voljela. Konačno to vidim, mama.

Izvor: Huffington Post
Prevela: Bojana Rajković