Grami, centimetri…Da li moje dijete dobro napreduje u prvoj godini?

bebac1

Jedna od najčešćih dilema roditelja nakon rođenja njhovog djeteta je da li ono dovoljno napreduje i da li se uklapa u granice koje su definisane gramima i centimetrima. Upravo zbog toga prenosimo ovaj tekst koji je napisala dr Ivana Veljić za magazin Moj pedijatar i koji vrlo detaljno i jasno govori o ovoj temi.

Ona objašnjava da se grami i centimetri, stručno bitni pokazatelji napredovanja bebe, ali isključivo posmatrani u kontekstu cjelokupnog rasta i razvoja svakog djeteta ponaosob, ne zanemarujući ni period prije rođenja, dok je beba u maminom stomaku. Prosječan dječak na našim prostorima je težak 3626±410g i dugačak 51,4±1,6cm, a prosječna devojčica 3474±360g i dugačka 50,7±1,6cm. Pročitajte u nastavku šta kaže dr Veljić kako na te cifre treba gledati i šta je važno znati: Tako kaže statistika, a u ovim podacima snalaze se samo stručnjaci i roditelji koji već imaju djecu čije se mjere uklapaju negdje u ovu gomilu cifara. Ko se baš i ne uklapa, ima problem, jer će, prirodno, zaključiti da sa njegovim djetetom nešto nije u redu.

Međutim, riječ prosječan u ovom kontekstu nije sinonim za zdrav. To je samo presjek stanja na rođenju, pri čemu se ne razmatraju brojni faktori koji utiču na rast, a prije svega nasljedni činioci ( ukoliko su oba roditelja nižeg rasta i sitnije građe, prirodno je i da njihovo potomstvo bude sličnih karakteristika). Jednostavan uvid u cifre, npr. težinu i dužinu na rođenju, nije dovoljan da bi se definisalo zdravstveno stanje bebe. Beba težine 2600g može biti „konstitucionalno sitna“ ( što bi značilo da je genetski sitno, zdravo novorođenče ) ili „hipotrofična“ ( novorođenče koje usljed nekih faktora u trudnoći ( visok pritisak majke, pušenje, težak oblik šećerne bolesti kod majke… ) ili prevremenog rođenja nije dostiglo svoju optimalnu težinu ). Ni težina bebe veća od prosjeka nije uvijek dobra, pa je tako jedna beba „krupna“, a druga može biti „hipertrofična“ – najčešće kod beba majki sa šećernom bolesti u trudnoći. Beba djeluje otečeno, i često joj je potrebno više vremena i pomoć ljekara i pedijatrijskih sestara da se prilagodi vanmateričnim uslovima.

Prvi mjesec

Najduži i za roditelje često najstresniji mjesec po mnogo čemu je specifičan. Beba najčešće još u porodilištu izgubi na težini, zbog eliminacije viška tečnosti i evakuacije stolice s jedne, i malog unosa s druge strane. Gubitak i do 10% tjelesne mase je očekivan i normalan. Ovo se naročito odnosi na bebe rođene u tzv. baby friendly porodilištima, koje su isključivo dojene, jer je prvo mijleko, tj. kolostrum, iako neprocjenjive biološke, ipak niže kalorijske vrijednosti i stvara se u vrlo malim količinama. To nikako ne znači da bebi treba formula, naprotiv, potreba novorođenčeta i jesu češći, a manji obroci ( u uzrastu od nedelju dana bebin želudac je tek veličine golf loptice! ). Dakle, gubitak težine u prvim danima života pokazatelj je uspostavljanja funkcije bubrega i crijeva, tako da neonatologe može vrlo da se zabrine ako do ovog gubitka ne dođe.

Kada dođete kući, gubitak se može nastaviti još nekoliko dana, a zatim je očekivano da beba polako počne da dobija u težini, i da početni gubitak nadoknadi do petnaestog dana života. Lično nisam pobornik mjerenja djeteta u kućnim uslovima, niti prečestog mjerenja ( nikako nekada savjetovano mjerenje prije i poslije podoja, zato što: dojene bebe ne uzimaju uvijek iste količine mlijeka, one nekada imaju stolicu 10 puta dnevno, a nekada nemaju po 7 i više dana, nekada je stolica u toku obroka itd ). Ukoliko vam je beba već izgubila svojih 10%, i zabrinuti ste da ne izgubi još, možete odvesti bebu na prvi pregled u vaš dom zdravlja sa 15 dana, kada ćete bebu izmjeriti (ako je beba teška kao na rođenju ili teža – odlično! ), i istovremeno će je pregledati pedijatar, pa ćete dobiti pravi i kompletan uvid u trenutno stanje. Ono na šta treba obratiti pažnju je činjenica da se mjerenje obavlja na prvi put toj vagi, pa da su manja odstupanja moguća i očekivana.

Kako da znam da beba dovoljno sisa, ako je ne mjerim? Ovo pitanje mori novopečene roditelje, naročito ako mama isključivo doji, jer dojka nažalost nije providna i graduirana kao flašica. Ova dilema, srećom, rijetko se ponavlja kod drugog, trećeg i svakog slejdećeg djeteta. Ukratko, ukoliko je beba mirna najmanje sat i po vremena od početka prethodnog podoja, iako vrlo naporno, to je dovoljno u prvim danima života ( beba je nedovoljno snažna, kolostruma se stvara po malo, i češći podoji su normalni za taj period ).  Nepravilan razmak između podoja je takođe očekivan. Najbitnije je pratiti da li beba redovno mokri – suve pelene pri presvlačenju novorođenčeta razlog su za sumnju u dovoljnost ishrane i raniji odlazak na mjerenje ( ukoliko niijste sigurni da li je pelena suva, predlažem da beilježite vrijeme kada mijenjate pelenu i izmejrite nju na vagici, razlika u težini lako će vam dati odgovor).

Vrlo česta zabluda, čijem iskorjenjivanju dovoljno ne doprinose ni zdravstveni radnici, jeste da je uvid u stolicu, njenu količinu i, naročito, boju, najbolji za procjenu dovoljnosti bebine ishrane. Tako se svakodnevno zelenkasto prebojena stolica novorođenčeta proglašava stolicom gladi i uvodi se adaptirana mliječna formula u ishranu novorođenčeta, što ima značajan, a često i presudan ( negativan ) uticaj na uspostavljanje laktacije. Istina je da je prava stolica gladi izuzetno rijetka, a ustvari se radi ili o tzv. prelaznoj stolici ( najčešće od 4-7. dana života ), ili beba ima ubrzanu crijevnu peristaltiku, pa zeleni žučni pigment biliverdin „ne stigne“ da oksidira do žute i smeđe boje i stolica ostaje zelenkasta. U oba slučaja pojava je fiziološka, i nije razlog za mijenjanje režima ishrane, niti posjetu ljekaru.

Plač takođe nije uvijek znak da je beba gladna, to je njen jedini način da iskaže nelagodnost usljed bilo čega ( glad, puna pelena, grčevi, potreba za kontaktom, pospanost… ). Ponekada ćemo bebi dodatno otežati tegobe ukoliko je prečesto hranimo misleći da je gladna ( npr. u slučaju grčeva ), pa će nas na prvoj kontroli iznenaditi da je beba natprosječno mnogo dobila u tjelesnoj masi, iako je često plakala.

Prva godina

Prosječan dobitak u tjelesnoj masi u prva 3 mjeseca života iznosi 20-30 gr dnevno, što ne znači svakog dana, nego prosječno za 30 dana, tj. jednog dana možda ništa, a sljedećeg 50 g (još jedan razlog protiv čestog mjerenja ). Bebe koje jedu na flašicu često imaju veći priraštaj mase, jer je takvo hranjenje lakše i za njih, pa uzimaju veće obroke. Ove vrijednosti su prosjek, i ne znače da beba koja nije prosječna, nije zdrava. Najbitniji je utisak pri pregledu bebe, jer nema tih cifara koje mogu da zamijene oko iskusnog pedijatra. Sitne bebe mogu dobijati manje ( jer 600g nije isto za bebu od 2,5kg i za bebu od 4kg !), a mogu dobiti i znatno više od prosjeka, i već nakon mjesec dana preći u kategoriju buckastih.

U drugom tromjesečju bebe prosječno napreduju 15-20g dnevno, i najčešće dupliraju porođajnu težinu u uzrastu od 5 meseci. U ostatku prve godine napreduju tempom od 10 g dnevno, pa je sa godinu dana njihova tjelesna masa najčešće utrostručena, i iznosi oko 10 kg.

Tjelesna dužina i obim glave

Preostale dvije mjere koje se rutinski biljeleže kod svakog novorođenog djeteta su telesna dužina i obim glave. Ove mjere nijesu toliko pouzdane, naročito dužina, i dosta zavise od onoga ko vrši mjerenje, zbog čega se ne savjetuje mjerenje kod kuće.

Kao što smo ranije naveli, prosječne dužine dječaka i djevojčica su 51,4±1,6 cm i 50,7±1,6 cm. Sa godinu dana prosječna telesna dužina je 75 cm ( 50% veća od dužine na rođenju ).

Što se obima glave tiče, njegovo praćenje je od velike važnosti, jer odražava intenzivan rast mozga poslije rođenja. Tako je prosječan obim glave na rođenju 35 cm, a uvećava se tempom od 2 cm mjesečno prva tri mjeseca, a zatim sporije, ukupno oko 12 cm tokom prve godine života.

Kada grami i centimetri ne djeluju ohrabrujuće…

U ovim situaciji pedijatrima su na raspolaganju grafikoni rasta – specijalni grafikoni na kojima se ucrtavanjem mjera djeteta jednostavno može odrediti tačna pozicija bebe u odnosu na vršnjake i pratiti njeno dalje napredovanje. U prvoj godini koriste se grafikoni koji pokazuju tjelesnu masu, tjelesnu dužinu i obim glave za uzrast, kao i odnos tjelesne mase i tjelesne dužine za uzrast, i to za svaki pol posebno.

Najbitnije je da dijete prati svoj tempo rasta, tj. da ne dolazi do značajnog usporavanja rasta, što bi ukazivalo na postojanje nekog razloga koje dovodi do nedovoljnog napredovanja bebe ( neadekvatna ili nedovoljna ishrana, postojanje nekog hroničnog oboljenja… )  i potrebu za detaljnijim pregledom i dijagnostikom. Bez analiziranja ovih grafikona neodgovorno je izjašnjavati se o nedovoljnom napredovanju bebe samo na osnovu podatka o gramima koje je beba dobila prethodnog meseca.

Miljokazi razvoja

Ovi pokazatelji napredovanja bebe nepravedno su podređeni gramima i centimetrima. Oni obuhvataju krupne i fine motorne vještine, kao i socijalne miljokaze. Značaj ovih pokazatelja je ogroman, kao i njihov broj. Najkrupnije vrlo lijepo primjećuju i roditelji, a za one diskretnije neophodno je oko stručnjaka:

  • u uzrastu od oko mjesec i po dana beba se smijeje u odgovoru na glas i lice;
  • sa tri mjeseca drži glavu, privlači ruke u „srednju liniju“ i istražuje ih, razgleda, stavlja u usta;
  • sa četiri mjeseca pokušava da uhvati igračke, čime otpočinje uspostavljanje vizuelno-motorne koordinacije;
  • u uzrastu oko 6 mjeseci brblja; sjedi bez podrške, što joj omogućava da istražuje prostor oko sebe, prebacuje igračku iz ruke u ruku;
  • u sedmom mjesecu može da se prevrne na stomak;
  • u osmom već zastane na „ne“;
  • u devetom mjesecu javlja se tzv. pincetni hvat – skuplja mrvice hvatajući ih između palca i kažiprsta;
  • sa godinu dana neka djeca samostalno hodaju, govore još po neku riječ, osim „mama“ i „tata“, okreću stranice knjige…
HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply