Da, navikavaj ga na ruke!

PIŠE: Čarapice blog

mama i beba1Odmah moram da kažem – ne volim tu čuvenu rečenicu. Ma, ne podnosim je. Ne razumijem je i nikada je neću razumjeti. A opet, iz nekog razloga, svi dobronajmerni prolaznici i poznanici imaju potrebu da novopečenoj majci udijele baš ovaj “magični” savjet. Bum! Ne navikavaj ga na ruke i sve će biti super! Kao da su ruke uzrok svih problema! E pa ne slažem se i gotovo!

Prvo sam pojam “razmažena beba” meni para uši. Kako to beba može biti razmažena i kako se to beba vaspitava, o tome ćemo drugom prilikom. Hajde sada da se malo zamislimo nad tim ozloglašenim navikavanjem na ruke.

U početku, beba plače kada joj nešto treba. Bebine potrebe se svode na sledeće: gladna je ili žedna, mokra joj je pelena, spava joj se, nešto je boli, ili joj treba nježnosti. Iz nekog razloga, stariji oblik njegovanja djece u valjane razloge svrstavao je samo prva četiri. Ako bi beba bila sita, suva, mirna na ostalim poljima, njen plač bi se tumačio kao znak razmaženosti ili čak bezobrazluka (čula sam svojim ušima). Ta ista beba je devet mjeseci bila konstantno uz svoju mamu – osjećala njen miris, slušala otkucaje njenog srca i uživala u toplini maminog tijela. Sada, odjednom otrgnuta od nje, ima potrebu za majčinom blizinom. I često je traži. Plačem – jer drugačije ne zna. Ono što majkama prirodno dolazi je da na plač bebe reaguju, da je zagrle i umire. Iz nekog razloga se savjetuju da to ne treba raditi.

Šta se događa u bebinoj glavici ako je puštate da plače? Prvo što se sigurno ne događa je da joj “rastu pluća”, “jačaju glasne žice”, “raste srce”, i slično. Ona u trenucima kada plače, a mama ne reaguje, shvata da na mamu ne može da se osloni. Da njen plač ne dobija nikakvu reakciju. Da mame nema kada joj je potrebna. I da, poslije nekog vremena će prestati da plače, ali ne zato što je “naučila” ili se “vaspitala”, već zato što je shvatila da nema kome da se obrati za blizinu i nježnost.

Kakve posljedice to može da ostavi na bebu? Ne znam. Ne smatram da će beba koja je ostavljana da plače imati neke strašne traume, ili poremećaje zbog toga što je nisu dovoljno nunali. Ali je sigurno da kao majka želim da gradim odnos prisnosti, nježnosti i ljubavi sa svojim djetetom. Uvijek se govori o vaspitanju od prvog dana. A da li se dovoljno govori o povjerenju od prvog dana? Želim da moje dijete zna da ću uvijek kada sam mu potrebna da se stvorim pored njega i da mu pomognem. I sad i zauvijek. I želim da mu tu poruku usadim u malenu glavicu od prvog dana.

Osnovna uloga mozga je preživljavanje. Mozak postoji i uči da bismo živjeli (a ne obrnuto) i mi sve što učimo – učimo s tim ciljem. Od prvog dana. Zbog toga je osjećaj sigurnosti najvažnija stvar koju možete pružiti svojoj bebi. Dijete koje se ne osjeća sigurno je pod stresom i sve svoje aktivnosti usmjerava ka izvoru svoje nelagode. Dijete koje je sigurno, ušuškano i zna da će na njegove potrebe odmah biti odgovoreno – opušteno je, srećno, i spremno da istražuje svijet i razvija svoju inteligenciju. Zagrljaj i uzimanje djeteta u naručje  onda kada ono to želi, naročito u prvim danima, najbolja je stvar koju možete učiniti za pravilan razvoj svoje bebe.

Šta dalje, kad beba malo poraste, pa postane svjesna svoje okoline, naših reakcija na njen plač? Roditelji i beba već poslije nekoliko mjeseci počinju dobro da se upoznaju. Često mame kažu da tačno nauče šta koji plač označava – postoji poseban za glad, za punu pelenu, za nervozu jer mu se spava… I postoji plač koji prosto kaže – nosi me! D sada ima tu fazu. Da li je potrebno da napominjem da sam ga na svaki nagovještaj plača uzimala u ruke? Vjerovatno nije, ali ću uz to dodati da on zbog toga uopšte nije imao “naviku” da se nosa do besvijesti, čega se mnogi roditelji plaše. Naprotiv, bio je siguran u sebe i u moju blizinu, pa bi dugo znao sam da leži u krevecu nakon buđenja i posmatra okolinu. Znao je da ne mora da se dernja da bi mama došla, dovoljno je bilo da se oglasi, da me “pozove”.

Sada je u fazi kada želi da ga nosim i to od mene traži. Ali ne želi on da se nosi da bi mene mučio, već zbog toga što otkriva koliko je lijep ovaj svijet i želi da ga što više upozna. Koliko je samo srećan kada ga nosim po stanu i pričam mu o svemu što može da vidi, što mu uhvati pogled! Ja sam mu mama, moja uloga je da mu predstavim ovaj svijet najbolje što mogu. I nosaću ga do besvijesti, jer svako to nošenje njemu predstavlja prozor u saznanja koji ga oduševljava. A i mene s njim, jer tada stvari vidim njegovim očima.

I još jedno moram primjetiti. Kada kažu da će se beba navići na ruke, nekako svi to predstavljaju kao katastrofu. Kada slušate te savjete, zvuči kao da ću ga u najmanju ruku nositi u naručju do polaska na fakultet. A istina je, svi znamo, mnogo drugačija. Nosiću ga samo dok ne propuzi i ne bude u stanju sam da istraži ono što ga zanima. A to vrijeme se mjeri mjesecima. To dragoceno vrijeme se mjeri samo mjesecima. I nakon toga više nikad neću moći da ga uzmem u naručje ovako kao sad, da budem njegov prozor u svijet i zagrljaj koji otklanja sve brige. Zato me izvinite, odoh da izgrlim i iznosim pošteno svoju bebu!

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. E kako je tek meni ova recenica odvratna… A posebno zato jer sam je prihvatala prvi put, pa tako prvo dijete nijesam htjela da razmazim. Sad se sve tjesim bila sam mlada pa nijesam nista znala. Zato sam svo troje ostalih nosila, ispustala ih nijesam dok sami nijesu prestali da traze

  2. Prelep, osvescujuci text. Ja prvo dete nisam puno nosala, bio je miran i cim bi bio sit i suv ne be se ni oglasavao:) medjutim, kasnije mi je bilo jako zao zbog toga, imala sam osecaj da se nismo dovoljno povezali pa sam ispavljala tu gresku s drugim detetom, a sad i sa trecim:)uzivam u svakom zagrljaju, setnji, mazenju…naravno da malo bole ruke ali proci ce i to:)

  3. marijana_nenezic

    Prepoznajem se u ovom tekstu…Imam troje dece i nosila sam svako. Posle prvod deteta resila ja drugo necu nositi! Medjutim, bebica je imala svega 20 dana nahranjena i presvucena u kreveticu, plakala je sa tako krupnim suzama kao veliki covek…I od tog trenutka i drugo.Nisam tip majke koja moze da ostavi bebu da place.Prvih godinu dana bukvalno”disemo zajedno”, upoznajemo svoju bebu i razvijamo ljubav, neznost i sigurnost.Bezgranicno roditeljsko davanje pocinje tada i neznam dal ikada prestaje..Svako radi kako zna i oseca a ja sam moje troje nosila.

  4. Sve je istina,djeca jako brzo porastu i sta onda… Majke koje ne ljube ne nose ne grle svoju djecu kasnije pate jer se djeca “otudje” i nekako nemaju osjecaj. A djeca jako brzo rastu zato stalno ljubite svoju djecu i nosite svoje bebe,ta mala divna stvorenja… <3

  5. Ako ga ne naviknem na ruke kako ce znati da podigne svoje kad hice njeznost? Kako da ga pustim da svijet gleda iz lezece il sjwdece perspektive? Kako ce znati da trazi zastitu, utjehu i ljubav u zagrljaju? Nosite svoju djecu jer ce i oni, kada porastu, nositi zivot i uvijek ce znati da ruke i jedan zagrljaj mogu sve da promijene.

  6. Sve je to lijepo i divno,imam i ja dvoje djece i nosila sam ih naravno. Ali ne slazem se da ta famozna recenica nije tacna!! Nije tacno ni to da cemo djecu nosati do fakulteta… Ali kad majka ne moze da ispegla kosulju muzu za posao kad ne moze da skuva rucak,kad ne moze otici na wc…kad jednostavno nema ko drugi da nosi bebu nego mama nije to bas divan osjecaj a beba place li place…jer je naviknuta na ruke!! Sve je to od zene do zene! Ja ih nisam navikavala na ruke i savjetujem svakoj mladoj i buducoj majci ne cinite to,iz iskustva kazem !!

Leave a Reply