Zašto skačem

Trinaestogodičnji Japanac Naoki Higashida, koji ima autizam, napisao je knjigu Zašto skačem, koja je objavljena prošle godine, čije djelove objavljujemo povodom obilježavanja Svjetskog dana osoba sa autizmom.

naokiKada sam bio mali, nisam ni znao da imam posebne potrebe. Kako sam to otkrio? Tako što su mi drugi ljudi govorili da sam drugačiji i da je to problem. Istina. Bilo mi je veoma teško da se ponašam kao normalna osoba, pa čak i sada ja na umijem da vodim pravi razgovor.

Nemam problema sa čitanjem knjiga naglas i pjevanjem, ali kad god pokušam da razgovaram sa nekim, riječi prosto nestanu. Ne mogu na odgovarajući način da odgovorim kad mi kažu da uradim nešto, a kad god se unervozim, bježim, bez obzira na to gdje sam se u tom trenutku nalazio. Čak i tako jednostavne aktivnosti kao što je kupovina mogu da predstavljaju veliki izazov za mene, ako ih sprovodim sam.

Tokom mojih frustrirajućih, jadnih dana bez nade, počeo sam da zamišljam kako bi to bilo kada bi i svi ostali imali autizam. Kad bi se autizam smatrao samo jednim od tipova ličnosti, stvari bi bile mnogo lakše. Zahvaljujući vježbi, naučio sam da komuniciram pisanjem. Problem je u tome što mnoga djeca sa autizmom nemaju načina da se izraze, i često čak i njihovi sopstveni roditelji ne razumiju šta oni misle. Zato se ja nadam da mogu da pomognem malo objašnjenjima, na moj način, šta se dešava u umovima ljudi sa autizmom.

Zašto ljudi sa autizmom govore tako glasno i čudno?
Ljudi mi često kažu da je moj glas preglasan, a ponekad mi je glas suviše tih. To je jedna od stvari koje ne mogu da kontrolišem. To me zaista nervira. Kada govorim čudnim glasom, ne radim to sa namjerom. Naravno, nekada me zvuk sopstvenog glasa umiruje, kada koristim poznate riječi i fraze koje je lako izgovoriti. Ali glas koji ne mogu da kontrolišem je drugačiji. On jednostavno izlijeće, ne zato što to hoću – to je više kao refleks. Kada se aktivira taj čudni glas, skoro je nemoguće zadržati ga – ako to pokušam, boli, skoro kao da se davim.

Zašto stalno postavljate ista pitanja?
Tačno, stalno postavljam ista pitanja: “Koji je danas dan?” ili “Da li se sjutra ide u školu?” Razlog? Vrlo brzo zaboravim ono što sam upravo čuo. U mojoj glavi nema tako velike razlike između onoga što mi je rečeno baš sada i onoga što sam čuo veoma davno. Pretpostavljam da je memorija normalnih ljudi složena u kontinuitetu, kao u nekoj liniji. Moja memorija je više kao bazen pun tačkica. Stalno “biram” te tačkice – postavljajući pitanja – da se u memoriji mogu vratiti do onoga što tačkice predstavljaju.

Drugi razlog zbog koga ponavljamo pitanja: to nam dozvoljava da se igramo riječima. Mi nismo dobri u konverzaciji, i koliko god da pokušavamo nikada nećemo razgovarati tako bez napora kao vi. Veliki izuzetak su riječi i fraze koje su nam dobro poznate. Njihovo ponavljanje je veoma zabavno. To je kao igra lovljenja. Za razliku od riječi za koje se očekuje da ih kažemo, ponavljanje pitanja na koja već znamo odgovore može biti veoma prijatno – to je igra zvucima i ritmom.

Zašto radite nešto što ne bi trebalo, čak i kada vam je milion puta rečeno da to ne činite?
Znam da izgleda kao da smo nevaspitani, ali zaista nismo. Kada nam se to kaže, osjećamo se užasno jer smo opet uradili nešto za šta nam je rečeno da ne treba. Ali kada se pojavi prilika da to učinimo ponovo, do tada smo skoro zaboravili šta se dogodilo prošli put. Kao da nas nešto prisiljava da se tako ponašamo. Vjerovatno mislite: “Zar on nikada neće naučiti?” Znamo da vas to uznemiruje, ali kao da nemamo nikakvog uticaja na to. Molim vas, šta god da radite, nemojte odustajati od nas. Potrebna nam je vaša pomoć.

Da li više volite da budete sami?
Ne mogu da povjerujem da bi iko ko je rođen kao ljudsko biće zaista želio da bude ostavljen da bude sam. Ono što nas uznemirava je da stvaramo probleme vama ostalima, ili čak da vam idemo na nerve. Zbog toga nam je teško da budemo okruženi ljudima.

Kad god čujem usputnu primjedbu kako više volim da budem sam, osjetim se beznadežno usamljenim. To je kao da me namjerno otjerate pod hladan tuš.

Zašto pravite veliku frku oko malih grešaka?
Kada nešto pogriješim, moj um se isključi. Plačem, vrištim, galamim i ne mogu da mislim ni o čemu drugom. Koliko god da je greška sitna, za mene je to velika stvar. Na primjer, kada sipam vodu u čašu, ne mogu da podnesem ako prospem makar jednu kap. Vjerovatno vam je teško da razumijete zašto me to čini tako nesrećnim. Čak i sam znam da to nije tako velika stvar. Ali je skoro nemoguće da zadržim svoje emocije. Jednom kada napravim grešku, ta činjenica se ustremljuje na mene kao cunami. Bivam preplavljen u trenutku, i ne mogu da razlikujem dobru od loše reakcije. Da bih pobjegao od toga, učiniću bilo šta. Plakaću, vrištaću, bacaću stvari, udaraću čak … Konačno, konačno ću se smiriti i vratiti se sebi. Tada više neće biti znaka cunami napada – samo zbrka koju sam napravio. I kada to vidim, mrzim sebe.

Zašto stalno ponavljate neke radnje?
Izgleda da nam naš mozak ponovo i ponovo šalje istu naredbu. Ponavljanje neke radnje je nevjerovatno utješno i dobro.

Ojsećam veliku zavist prema ljudima koji kontrolišu svoje misli i koji imaju moć da djeluju u skladu sa njima. Moj mozak me uvijek šalje na “male misije” bez obzira na to da li želim to da radim. I ako se suprotstavim, moram da se borim protiv osjećaja strave. Za osobe sa autizmom, sam život je borba.

Zašto vam je mimika tako ograničena?
Naša mimika samo izgleda tako zato što vi razmišljate različito od nas. Već duže vrijeme me brine zašto ne mogu da se smijejem kada i svi drugi. Pretpostavljam da se ono što je zabavno ili smiješno za osobu sa autizmom ne podudara sa vašim predstavama. Čak postoje situacije koje nam deluju tako beznadežno – naši svakodnevni životi su puni teških trenutaka. Neki drugi put, kada smo iznenađeni ili osjećamo napetost, ili smo posramljeni, prosto se zamrznemo i nemoguće nam je da izrazimo bilo koju emociju.

Ljudima sa autizmom nije smiješno kada se ljudi kritikuju, zavitlavaju, kada se od njih prave budale ili idioti. Mi se smijemo kada vidimo nešto divno, ili se možemo smijati zbog nečega čega smo se sjetili. To se obično dešava kada nas niko ne gleda. Noću, kada smo sami, možemo da prsnemo od smjeha ispod jorgana, ili da vrištimo od smjeha u praznoj sobi… Kada ne moramo da mislimo o drugim ljudima i o bilo čemu drugom, tada pokazujemo svoja prava osjećanja.

Izvor: www.theguardian.com
            www.B92.net

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply