Djeca i bajke

PIŠE: psihološkinja Lidija Mirković, vrtić Kućica

Šta je bajka? Kakvi su njeni kvaliteti i osobenosti? Zašto ona toliko odgovara djetetu tog uzrasta? Zašto ona zadugo ostaje štivo pretpostavljeno ostalima i kojem se dijete, i poslije dužih odsustvovanja, često ponovo vraća?

Austrijski pedagog Jalkoci u svojoj obimnoj studiji o bajkama: “Bajke i sadašnjost” dao je ovu definiciju: “Bajke su jednostavne priče primitivnog čovjeka. Njihov glavni junak iznenada ostavi svakidašnju okolinu i krene u kraljevstvo čuda. Tu srecno prebrodi najveće poteškoće i vraća se kao pobjedilac u svakidašnji život. S njim pobjeđuje dobrota.”

Bajka je pravljena veoma jednostavno: ona ima zaplet, razvoj i zaključak. Ona je, da se poslužimo pragmatičkim izrazom prosto proširena rečenica u literaturi. Ta jednostavnost je veoma pogodna za dijete da bi razumjelo i bilo u stanju da prati tok radnje.

Bajke nemaju komplikovan logički sklop, događaji se nižu jedan za drugim, i dijete nije prinuđeno da cjelinu obuhvati u jednom dahu. Zato ono bez većih napora može da prati izlaganje i da se nađe u fabuli.

Radnja bajke počinje obično u realnom svijetu, razvija se u oblasti irealnog i raspliće ponovo u realnosti. To što nema jasnih granica između stvarnog i zamišljenog, što je realno i irealno isprepletano, potpuno odgovara načinu mišljenja djeteta.

Osim ovoga, bajka nije ni prostorno ni vremenski određena. “u davna, davna vremena, živio je”… To čemu priča bajka moglo je uvijek i može se uvijek desiti. Sve je apsolutno i uvijek važeće.

Svijet je predstavljen samo u obrisima i apstraktno: cesta, zamak, livada, kuća, šuma itd. Nedostatak detalja olakšava djetetu stvaranje slike i predstava. Ono takođe upoznaje svijet u njegovim najbitnijim konturama. Ono još nije stiglo do posebnog i specifičnog.

Ličnosti bajke sasvim su pojednostavljene. One su lišene razvojne linije i individualnih osobina. One čak veoma često nemaju ni ime; već samo naziv koji označava njihov položaj: car, carev sin, maćeha, otac, najmlađi sin, div, patuljak itd.

Osobina koja je personifikovana u jednom liku ( zloba, dobrota, gramzivost itd.) data je u najširem vidu i dobija izraz i spoljšnjost ličnosti. Dobri likovi su lijepi, rđavi ružni. Nije li to upravo oonakvo zaključivanje kakvim se često služi malo dijete? Nije li ono uvijek nepovjerljivo prema onima koji nemaju lijep izgled? Za malo dijete karakter i spoljašnjost su poistovjećeni.

Ličnosti u bajkama ponašaju se, uglavnom, veoma djetinjasto. To su manje ili više djeca i odijelu odraslog. Osim toga, tako jednostavno i jasno svrstane u dobre I zle, ličnosti su nosioci uprošćenih moralnih normi, a suština bajke je etička. Dijete u to vrijeme prevashodno interesuju etički problemi u njihovom najelementarnijem obliku. Ono još ne razumije prelive i finese između dobra I zla. Ono još ne priznaje “ali”. Bajka to i ne iziskuje od djeteta, u njoj je sve kristalno jasno. Dobro pobjeđuje, a zlo je istog trenutka kažnjeno.

Ovakav moral, sveden na relaciju dobro zlo, jeste potreban malom djetetu. Bez ovakve uprošćenosti ono ne bi bilo u stanju da stigne do prave etike i njenih mjera. Njegovo neiskustvo, njegovom položaju u svijetu odraslih i rasuđivanju potreban je apsolutan i optimistički moral bajke.

Po svojoj kompoziciji i stilskim sredstvima bajka je takođe veoma podesna za malo dijete. U bajci je sve oživljeno – i stvaran svijet i svijet čuda.  Tok radnje je dinamičan i sve se brzo razriješava. Zapleta nema mnogo, sve se događa jedanput, dvaput, a trći put se rasplete. To daje djetetu veliku sigurnost.
Pripovjedač se u bajci služi obilato gradacijom, i u vođenju radnje i u stvaranju štimunga. Bajka se koristi i osobitim sredstvima: umanjivanjem i uvećavanjem. Patuljci su samo umanjeni ljudi a divovi uvećani. Odrasle ličnosti u bajkama su samo velika djeca adjeca su opet mali ljudi. U psihološkom pogledu oni su svi na istoj liniji. Natprirodne sile obilježene su spoljnim atributima. Djetetu je dovoljno stečeno iskustvo da izgradi slike i predstave.

Jednostavna izražajna sredstva ne smanjuju umjetničku vrijednost bajke. Jezik bajke je živ i sočan, bogat narodnim izrekama i mudrošću. Slike se prelivaju od boja- leteći čilim, stakleni dvorac, kućica od medenjaka itd. Pripovjedač je veliki majstor u razvijanju fabule.

Bajka je jednostavna i prelijepa tvorevina ljudi u vrijeme kada se i čovječanstvo nalazilo u svom djetinjstvu, kada je, kao i djeca, zadivljeno, začuđeno i sa strahopoštovanjem stajalo pred zagonetkama života. Samopouzdanje i smjelost da stupi u oblast istinskih saznanja sticalo je podešavajući stvarnost svojim naivnim predstavama, pokušavajući da je opčini svojim željama. Bajke su često jezive: skuvana djeca, zle maćehe, veliki gladni vukovi. Uprkos tome, djeca ih vole. Šezdesetih godina bio je pokret da se bajke prečiste i da im se da srećan završetak, to je pogrešan pristup. Takve priče i treba da budu strašne, one se čitaju sa djetetom u krilu što mu daje sigurnost i podršku da prevaziđe strah i sačeka rješenje.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply