Piše: Marijana Petrović, psihološkinja
Pojam empatija podrazumijeva sposobnost da se emocionalno razumije šta druga osoba doživljava, odnosno, sposobnost „uživljavanja“ u emocije drugih. Razlikuje se od ljubaznosti, sažaljenja ili simpatije prema nekome.
Naime, sposobnost empatije podrazumijeva intenzivan i aktivan odnos, pokušaj da se razumije neko drugi, dok je simpatija pasivna relacija koja može biti jednosmjerna. Empatija predstavlja preduslov za razvoj ljubavi i prijateljstva, a ujedno je suprotnost agresivnom ponašanju. Ona se opisuje kao „moralna emocija“ , dok nedostatak empatije podstiče antisocijalno ponašanje (nasilje u fizičkom i emocionalnom smislu, kao i neukazivanje pomoći ili razumevanja kada je to potrebno). Preduslov je za razvoj emocionalne inteligencije.
Empatičnost se ogleda u sposobnosti da vidimo situaciju iz ugla druge osobe i da osećamo tugu, radost, bol druge osobe.
Za empatiju ne postoji gen koji se prenosi kao na primjer inteligencija ili fizički izgled. Međutim, postoji genetska predispozicija za razvoj empatičnog ponašanja. Pojedina istraživanja pokazuju da su neka djeca „prirodno“ sklonija da budu empatična i da nije u potpunosti posljedica roditeljskog usmjeravanja, dok druge studije daju prednost socijalizaciji djece i učenju „po modelu“.
Rasprostranjeno je mišljenje da se empatija kod djece razvija od treće godine (jer su do tada djeca egocentrična, usmjerena na sebe i zadovoljavanje sopstvenih potreba) i upravo im empatija omogućava da se prevaziđe sebičnost i da se razvije osjećaj za druge. Empatična djeca su uspješnija u socijalnim relacijama i imaju više veza sa vršnjacima. Često su omiljena u vršnjačkim grupama. Empatičnost je kasnije osnova za razvoj emocionalne inteligencije – bolje se snalaze sa drugim ljudima i imaju uspješnije odnose u porodici i van nje.
Empatija se uči. Zadatak roditelja je da nauči svoje dijete da su osjećanja drugih važna i da ih treba poštovati. Djecu uvijek treba pitati: „Kako bi se osjećao da se to tebi dešava/da si na njegovom mjestu?“
Djeca uče po modelu. Model su roditelji i njihovi postupci – pažnja, briga prema ukućanima, odnosi sa prijateljima, komšijama, rodbini, životinjama, kućnim ljubimcima… Roditelji najbolje na ličnom primjeru pokazuju šta je empatija.
Poželjno je da roditelji nauče svoju djecu da ne odbacuju vršnjake koji imaju smetnje u razvoju, neki fizički hendikep ili su druge nacionalnosti ili vjere – učite ih pravim vrijednostima i toleranciji različitosti. Uvijek ih pitajte: „Kako bi se ti osjećao na njegovom/njenom mjestu?“
Empatija predstavlja stub dobre osobe i osnov za razvoj ljudskih kvaliteta.
Kada roditelji, rodbina ili vaspitači primijete prve znake saosjećanja kod djece, trebalo bi da ih pohvale, jer ono uči kako da brine i kako da se uživi u osjećanja drugih.
Djecu ne bi trebalo prezaštićivati. Dobro je da na svojoj koži, u vrtiću osjete lekcije iz socijalne komunikacije.
Na osnovu primjera roditelji značajno utiču na to da dijete počne vremenom samostalno da zaključuje o osjećanjima drugih. Primjeri mogu biti i junaci iz bajki, slikovnica ili primjeri iz života koji na jednostavan način oslikavaju međuljudske odnose, vrijednosti i osjećanja. Analizirajući postupke i osjećanja junaka (tuga, radost, ljutnja, povrijeđenost, razočaranje, iznevjerenost), djeca uočavaju suptilne emocije i počinju da saosjećaju sa pojedinim likovima. Na taj način se djeca uče razumijevanju emocija drugih i povećavaju kapacitet za empatiju.
Pomoć djetetu u učenju empatije predstavlja roditeljsko izražavanje interesovanja za njegove emocije, pažljivo i aktivno slušanje i postavljanje pitanja koja će im pomoći da razjasne sopstvena osjećanja i misli.
Izvor: mojpedijatar.rs
