Majčinstvo – nova uloga u životu žene

Objavljeno: 10.01.2012, 11:50h

Uloga majke je jedna od tema kojom se, kako psihologija i srodne nauke, tako i društvo u cjelini bavi. Najčešće se polazi od idealizacije majke i njenih sposobnosti, do zadataka i ponekad vrlo nerealnih očekivanja koja uz tu ulogu idu, pa sve do nevjerovatnih optužbi i okrivljavanja ukoliko svi ti zahtjevi nijesu ispunjeni. Žena koja je i majka, svojom novom ulogom ne gubi potrebu za ostvarenjem i ispoljavanjem svojih kapaciteta i kompetencija kroz sve ostale uloge koje ima, iako se one prioritetno mijenjaju. Ona i dalje želi da bude i partnerka, supruga, karijeristkinja, sestra, ćerka, prijateljica, neko ko ima hobi, interesovanja, neko ko želi da uči i napreduje, doprinosi svojim radom i ispoljavanjem ideja. Vrlo često, preuzimanjem uloge majke, žena izgubi korak sa sredinom, ali i sa samom sobom. Faktori za to su brojni i različiti u svakoj individualnoj priči, ali ono što ih spaja su stav i očekivanja društva, kao i lična očekivanja, mogućnosti, podrška okoline, sposobnost prepoznavanja i zadovoljenja svih svojih potreba koje se mogu javiti pored onih koje nosi majčinstvo. Neznanje ili pogrešno stečeno znanje, loše iskustvo, traume, transgenercijski prenos nefunkcionalnog modela, pojedinačno ili združeno mogu biti sputavajući  faktori. A, ukoliko postoji sve obrnuto, znanje, dobro iskustvo i zadovoljavajući stepen psiho-emotivne zrelosti mogu biti glavni oslonac žene u stupanju u ulogu majke. Počnimo od toga da prije svega treba demistifikovati “majčinski instinkt”. Majčinski instinkt ne postoji. Instinkt podrazumijeva prisutnost kod svakog člana vrste, a instinkt za majčinstvom se ne javlja kod svake žene. Abortus, čedomorstvo su samo neki od dokaza da instinkta nema. Žene koje ne žele djecu se i danas, mada mnogo manje nego ranije, osuđuju. Vjeruje se da sa njima nešto nije uredu ili da se iza te odluke krije neki poremećaj. Nije tako. One jednostavno ne žele djecu iz njihovih ličnih razloga. Sasvim je validno nečemu reći ne, a da iza nema prikrivene, teške zaleđine. I te žene nijesu za žaljenje i njihov život nije promašen i prazan, kako većina misli. To je njihov život i njihovo pravo. Takođe, postoji i stav o sebičnosti savremenih žena koje rađaju jedno ili maksimum dva djeteta, stav koji ne uzima u obzir današnje okolnosti i organizaciju društva. Pod sebičnošću podrazumijevaju da žena-majka želi da radi, da uživa sa partnerom, da ide u bioskop i pozorište, da izlazi i druži se, da ima kvalitetno vrijeme za sebe, baš kao i za druge. Zaboravljaju da samo zadovoljna majka je dobra majka. Dobra majka se definiše kroz odnose sa djecom, a ne kroz broj porođaja. Za ulogu majke se pripremamo mnogo prije nego što dođe do majčinstava. Na nju utiče naša ličnost, vaspitanje koje smo stekli u svojoj porodici, zrelost, obrazovanje, životni stavovi, okolnosti u kojima živimo, odnos sa partnerom, kultura, običaji…naš stav o majčinstvu. Majčinstvo nije nešto što je priroda sama po sebi podesila, ono zahtijeva pripremu i stalno učenje. Ono je veliko iskušenje za nas same, ono nas obogaćuje, ali i frustrira. Nudi mogućnost da rastemo i razvijamo se u bolje osobe ukoliko spremno u]emo u tu ulogu, sa kapacitetom za adaptaciju. Ideja o “savršenoj majci” je ona koja najviše sputava ženu jer je apsolutno neostvarljiva. Ljudska bića nijesu savršena, pogrješiva su, a uvijek imaju šansu da svoje greške isprave, da uče i napreduju. Upravo to ih čini izuzetnim. Teret koji žena nosi ukoliko je pod pritiskom da kao majka u svakom trenutku zna tačno šta treba da radi i da to čini besprekorno, loše se odražava i na odnos sa djetetom i na nju lično. To može biti okidač brojnih problema i u svim drugim odnosima, a može i stvoriti mogućnost javljanja simptoma. “Dovoljno dobra majka” je termin koji funkcionalno zamjenjuje savršenu. Šta je zapravo “dovoljno dobra majka”? To je majka koja je sposobna da prepozna i adekvatno zadovolji i djetetove i svoje potrebe, koja je prisutna ovdje i sada. Umije da pruži ljubav i da je jasno, bez zadrške iskaže, zna da uputi pozitivnu kritiku, baš kao što umije da pohvali i bodri svaki napredak. Ona je svjesna da je pogrješiva, a teži da bude što bolja, pored svih ispunjenih majčinskih zadataka ne zaboravlja neka od sljedećih ličnih prava: pravo na sopstvene ambicije, snove, želje, emocije, potrebe; pravo da nešto ne zna; pravo na privatnost i svoj “život”; pravo da bude mrzovoljna, neraspoložena; pravo da bude umorna i kad okolina ne vidi razloge za to; pravo da se majčinstvu uči, nepretvarajući se da joj je sve urođeno; pravo da kaže “Ne želim. Ne mogu. Neću.“; pravo da rečenicu počne sa “Ja imam pravo…“ “Dovoljno dobra majka” je ona koja umije da se pobrine za sebe. Evo jednog slikovitog primjera: “Upravo ste se ukrcali u avion. Dok stjuardesa pokazuje kako se ponašati u slučaju nužde, glas preko zvučnika objašnjava: U slučaju gubitka pritiska u kabini, maska za kiseonik će ispasti iz pregrade iznad vašeg sjedišta, povlačenjem maske na dolje, počeće protok vazduha. Odmah pomozite djeci da stave maske. Zatim, pomozite partneru da stavi svoju masku. Pogledajte oko vas, ukoliko postoje stari ili uplašeni, pomozite i njima. Kada ste provjerili sve oko sebe, ukoliko vam je ostalo imalo snage, stavite masku sebi na lice i dišite.” Zvuči logično?! Koliko god se to činilo plemenitim, zanemarivanje sopstvenih fizičkih, emotivnih i socijalnih potreba može vas učiniti ljutim, napetim, nervoznim, netrpeljivim ili tužnim. Istraživanja pokazuju da ovakav životni stil može dovesti do ozbiljnih problema, kao što su depresija ili fizička bolest. Ovo nikako ne znači da zbog svojih potreba treba da zanemarite obaveze i odgovornosti, ni svoje ni tuđe. Vaša prava ne treba da ugrožavaju tuđa. Majčinstvo je svjesna odluka zbog koje dijete ne treba da ispašta. Prebacivanje krivice na okruženje, posebno na partnera, takođe je neprihvatljivo. Otvorena komunikacija, preispitivanja i fleksibilnost su dobar put u ovom procesu. Važno je da vodite računa o sebi kao ženi u cjelini. U tome može pomoći sistem podrške. To prije svega može biti partner, porodica porijekla, bliski prijatelji, kolege. Budite otvorene za saradnju, za tuđu pogrješivost, baš kao i za svoju, spremne da prihvatite pomoć bez osjećanja da ste zbog toga manje sposobne ili vrijedne. Zadovoljstvo u majčinstvu,  kao i u svemu drugom, dolazi vašim trudom i ulaganjem.   Autorka: Aleksandra M. Đorđević, diplomirani pedagog i porodični savjetnik.  Savjetnik je sistemske porodične psihoterapije

Uloga majke je jedna od tema kojom se, kako psihologija i srodne nauke, tako i društvo u cjelini bavi. Najčešće se polazi od idealizacije majke i njenih sposobnosti, do zadataka i ponekad vrlo nerealnih očekivanja koja uz tu ulogu idu, pa sve do nevjerovatnih optužbi i okrivljavanja ukoliko svi ti zahtjevi nijesu ispunjeni.

Žena koja je i majka, svojom novom ulogom ne gubi potrebu za ostvarenjem i ispoljavanjem svojih kapaciteta i kompetencija kroz sve ostale uloge koje ima, iako se one prioritetno mijenjaju. Ona i dalje želi da bude i partnerka, supruga, karijeristkinja, sestra, ćerka, prijateljica, neko ko ima hobi, interesovanja, neko ko želi da uči i napreduje, doprinosi svojim radom i ispoljavanjem ideja. Vrlo često, preuzimanjem uloge majke, žena izgubi korak sa sredinom, ali i sa samom sobom. Faktori za to su brojni i različiti u svakoj individualnoj priči, ali ono što ih spaja su stav i očekivanja društva, kao i lična očekivanja, mogućnosti, podrška okoline, sposobnost prepoznavanja i zadovoljenja svih svojih potreba koje se mogu javiti pored onih koje nosi majčinstvo.

Neznanje ili pogrešno stečeno znanje, loše iskustvo, traume, transgenercijski prenos nefunkcionalnog modela, pojedinačno ili združeno mogu biti sputavajući  faktori. A, ukoliko postoji sve obrnuto, znanje, dobro iskustvo i zadovoljavajući stepen psiho-emotivne zrelosti mogu biti glavni oslonac žene u stupanju u ulogu majke.

Počnimo od toga da prije svega treba demistifikovati “majčinski instinkt”. Majčinski instinkt ne postoji. Instinkt podrazumijeva prisutnost kod svakog člana vrste, a instinkt za majčinstvom se ne javlja kod svake žene. Abortus, čedomorstvo su samo neki od dokaza da instinkta nema. Žene koje ne žele djecu se i danas, mada mnogo manje nego ranije, osuđuju. Vjeruje se da sa njima nešto nije uredu ili da se iza te odluke krije neki poremećaj. Nije tako. One jednostavno ne žele djecu iz njihovih ličnih razloga. Sasvim je validno nečemu reći ne, a da iza nema prikrivene, teške zaleđine. I te žene nijesu za žaljenje i njihov život nije promašen i prazan, kako većina misli. To je njihov život i njihovo pravo.

Takođe, postoji i stav o sebičnosti savremenih žena koje rađaju jedno ili maksimum dva djeteta, stav koji ne uzima u obzir današnje okolnosti i organizaciju društva. Pod sebičnošću podrazumijevaju da žena-majka želi da radi, da uživa sa partnerom, da ide u bioskop i pozorište, da izlazi i druži se, da ima kvalitetno vrijeme za sebe, baš kao i za druge. Zaboravljaju da samo zadovoljna majka je dobra majka. Dobra majka se definiše kroz odnose sa djecom, a ne kroz broj porođaja.

Za ulogu majke se pripremamo mnogo prije nego što dođe do majčinstava. Na nju utiče naša ličnost, vaspitanje koje smo stekli u svojoj porodici, zrelost, obrazovanje, životni stavovi, okolnosti u kojima živimo, odnos sa partnerom, kultura, običaji…naš stav o majčinstvu. Majčinstvo nije nešto što je priroda sama po sebi podesila, ono zahtijeva pripremu i stalno učenje. Ono je veliko iskušenje za nas same, ono nas obogaćuje, ali i frustrira. Nudi mogućnost da rastemo i razvijamo se u bolje osobe ukoliko spremno u]emo u tu ulogu, sa kapacitetom za adaptaciju.

Ideja o “savršenoj majci” je ona koja najviše sputava ženu jer je apsolutno neostvarljiva. Ljudska bića nijesu savršena, pogrješiva su, a uvijek imaju šansu da svoje greške isprave, da uče i napreduju. Upravo to ih čini izuzetnim. Teret koji žena nosi ukoliko je pod pritiskom da kao majka u svakom trenutku zna tačno šta treba da radi i da to čini besprekorno, loše se odražava i na odnos sa djetetom i na nju lično. To može biti okidač brojnih problema i u svim drugim odnosima, a može i stvoriti mogućnost javljanja simptoma.

“Dovoljno dobra majka” je termin koji funkcionalno zamjenjuje savršenu. Šta je zapravo “dovoljno dobra majka”? To je majka koja je sposobna da prepozna i adekvatno zadovolji i djetetove i svoje potrebe, koja je prisutna ovdje i sada. Umije da pruži ljubav i da je jasno, bez zadrške iskaže, zna da uputi pozitivnu kritiku, baš kao što umije da pohvali i bodri svaki napredak. Ona je svjesna da je pogrješiva, a teži da bude što bolja, pored svih ispunjenih majčinskih zadataka ne zaboravlja neka od sljedećih ličnih prava:

  • pravo na sopstvene ambicije, snove, želje, emocije, potrebe;
  • pravo da nešto ne zna;
  • pravo na privatnost i svoj “život”;
  • pravo da bude mrzovoljna, neraspoložena;
  • pravo da bude umorna i kad okolina ne vidi razloge za to;
  • pravo da se majčinstvu uči, nepretvarajući se da joj je sve urođeno;
  • pravo da kaže “Ne želim. Ne mogu. Neću.“;
  • pravo da rečenicu počne sa “Ja imam pravo…“

“Dovoljno dobra majka” je ona koja umije da se pobrine za sebe. Evo jednog slikovitog primjera: “Upravo ste se ukrcali u avion. Dok stjuardesa pokazuje kako se ponašati u slučaju nužde, glas preko zvučnika objašnjava: U slučaju gubitka pritiska u kabini, maska za kiseonik će ispasti iz pregrade iznad vašeg sjedišta, povlačenjem maske na dolje, počeće protok vazduha. Odmah pomozite djeci da stave maske. Zatim, pomozite partneru da stavi svoju masku. Pogledajte oko vas, ukoliko postoje stari ili uplašeni, pomozite i njima. Kada ste provjerili sve oko sebe, ukoliko vam je ostalo imalo snage, stavite masku sebi na lice i dišite.”

Zvuči logično?! Koliko god se to činilo plemenitim, zanemarivanje sopstvenih fizičkih, emotivnih i socijalnih potreba može vas učiniti ljutim, napetim, nervoznim, netrpeljivim ili tužnim. Istraživanja pokazuju da ovakav životni stil može dovesti do ozbiljnih problema, kao što su depresija ili fizička bolest.

Ovo nikako ne znači da zbog svojih potreba treba da zanemarite obaveze i odgovornosti, ni svoje ni tuđe. Vaša prava ne treba da ugrožavaju tuđa. Majčinstvo je svjesna odluka zbog koje dijete ne treba da ispašta. Prebacivanje krivice na okruženje, posebno na partnera, takođe je neprihvatljivo. Otvorena komunikacija, preispitivanja i fleksibilnost su dobar put u ovom procesu.

Važno je da vodite računa o sebi kao ženi u cjelini. U tome može pomoći sistem podrške. To prije svega može biti partner, porodica porijekla, bliski prijatelji, kolege. Budite otvorene za saradnju, za tuđu pogrješivost, baš kao i za svoju, spremne da prihvatite pomoć bez osjećanja da ste zbog toga manje sposobne ili vrijedne. Zadovoljstvo u majčinstvu,  kao i u svemu drugom, dolazi vašim trudom i ulaganjem.

 

Autorka: Aleksandra M. Đorđević, diplomirani pedagog i porodični savjetnik.  Savjetnik je sistemske porodične psihoterapije i bavi se psihoterapijskim/savjetodavnim radom sa porodicom, parovima i individuama.

Izvor: Psihološko onlajn savjetovalište, http://psihoterapijsketeme.rs/

 

Komentari

Leave a Reply

Gledaj