Plave cipelice i sreća

Podijeli priču!

plave cipelice

Foto: Letnje igralište

PIŠE: Sandra, Letnje igralište blog

Posmatram nekad svoju djecu dok se igraju. Isto kao kad im se uvučem u krevet ili kad zagnjurim glavu u njihove šake da budem što bliža njihovom mirisu, mekoti, smijehu, dok ih posmatram kad se igraju ja otkrivam iznova njih, sebe… čitav svijet. Kocke, knjige, predmeti misteriozno nestali sa svojih uobičajenih mjesta, i samo naizgled nasumično upotrijebljeni, dobijaju magijska svojstva u njihovim rukama… Ni te plave cipelice nisu slučajno postale to što jesu – predmet čija se magična svojstva aktiviraju neumornim hodanjem, pjevanjem i beskrajnim mrmljanjem u bradu.

Plave cipelice su prevalile dug put do nas; došle su čak sa drugog kraja svijeta, ali mislim da su mlađoj mišici od samog početka bile namijenjene. Napravljene su za nju, sigurna sam. Odlučni, glasni koraci, gotovo marširanje po parketu i povremeno ubrzano, a neujednačeno lupkanje samo su neki od znakova da je mišica u svom svijetu. Osjećaja i želje da želim nešto u krevet da ponesem koliko mi se dopada, i sama se sjećam. Ja sam uglavnom knjige i lutke vukla sa sobom, ali nije nam svima isto dato. Zato i nju sada razumijem i zato operemo cipelice i stavimo ih u krevet svake večeri kada ona to zatraži. I pokrijemo ih, pride.

Čim uđe na vrata, mišica se izuva i traži svoje plave cipelice. Tek tada odlazi da pere ruke, ruča i onda, pomalo zamagljenog pogleda i sa nekim nejasnim riječima na usnama, odlazi od stola. Tumara kućom, pjeva i mrmlja u bradu sebi, zidovima, prozorima, biljkama i psu; lista knjige stopala namještenih tako da cipelice mogu da dišu i da se što bolje vide. Otvara svoj ormar i traži haljinice, traži pruge i tufnice, pravi najnevjerovatnije kombinacije. Njena starija sestra samo povremeno podigne pogled sa svoje kule ili sa knjige i uzdahne ili se nasmijeje… što zavisi od trenutne poze njene mlađe sestre. Mlađa mišica se penje na stolicu i gleda kroz prozor, smije se, priča, crta prstom po ledenoj kopreni; pravi čaj sestrinim zmajevima i pita ih da joj još jednom kažu koliko su lijepe njene plave cipelice i pazeći da ne izguli svoje cipelice.

Njen pogled sreće moj dok stojim na vratima i dišem mir, dok očima upijam savršenu ravnotežu, sklad i uravnoteženost. Pritrčava mi. Razgali me i postidi ta oduševljenost i sreća sa kojom uvijek prilazi, bez obzira na to što smo se možda prije samo deset minuta vidjele. Grli me kao da nismo bile zajedno godinu dana i objašnjava mi koliko je srećna. Oči joj se smiju, cakle, blistaju. Grlimo se dugo, a onda konstatuje da smo se dovoljno mazile i vraća se svojoj igri. I ja posmatram svoju djecu još malo, onako čežnjivo, videći možda i malu sebe tu sa njima, ili u njima, i odlazim… i sama srećna, umirena, u skladu sa svime što jesam… zahvalna za privilegiju da posmatram dva istinski radosna bića.

Zahvalna sam i za lekciju koju sam upravo dobila.

Koliko one odišu snagom i smirenošću, tako mogu i ja. Jaka sam. Imam sve što je potrebno da ostvarim ono što želim i zato ne moram da čekam drugu osobu da me ispuni, da popuni praznine, da ispuni moja očekivanja.

Ljubav za sebe. Samopouzdanje. Hrabrost. Odlučnost.

Ono što mi treba tražiću od sebe.

Jer, moja djeca to već rade, sa toliko godina koliko imaju.
One su srećne i ne zadržavaju to za sebe.
One govore o svojoj sreći. One govore o svojoj tuzi.
One se ljute na misao koja može da ih rasplače.
One traže pomoć ne ustežući se.
One pjevaju iz sveg glasa, ne obazirući se na mišljenja o tonu, taktu, sluhu, skalama.
Prepuštajući se vrtlogu, one zadržavaju ravnotežu.

Posmatrajući ih, vidim da nisam ja ta koja unosi magiju u njihov život.
Nije moj posao da im obezbijedim savršeno djetinjstvo, ma koliko pokušavala da budem dobra u ovom roditeljskom poslu.
To nije moj posao.
One to rade mnogo bolje od mene.
Svojim istančanim sluhom i bistrim pogledom, one su sa svime oko sebe još uvijek povezane onim nitima koje se odrastanjem obično prekidaju. Magli se pogled i utihnu cvrčci. A one to još uvijek imaju. I sunce i cvrčke.
I savršene su. Zato što su savršeno srećne.

Moj posao je da budem tu za njih, da im dam sve što jesam i što mogu i da budem najbolja moguća ja.
I ako zaborave, moj posao je da ih podsjetim da je sreća već u njima, da su već savršene i da dobrota od samog početka ispunjava svaku poru njihovog bića.

Znam sada da plave cipelice zapravo nisu magične.
Magiju im daju prsti i misli mog djeteta koje vjeruje da su one najbolje i najsavršenije cipelice na svijetu.
Sami stvaramo svoju magiju i svi imamo po jedne takve cipelice, zar ne?

Naziv teksta je omaž jednom od mojih omiljenih književnih serijala o savršeno srećnoj detektivki Mma Ramocve koja traga za dobrom, istinom i jednostavnošću i koja sve probleme rješava sa nježnošću i razumijevanjem.

 

Podijeli priču!

  • HiPP april

    Comments

    Leave a Reply