online shop

Između redova

Objavljeno: 09/09/2016

Mama Marija

Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatk

Mama Marija

Čovjek je čovjeku vuk, a mogao bi biti prijatelj

Često otvaram te ladice sjećanja u kojima čuvam sve ono što je prethodilo i uslijedilo i što je vezano za dva najveća događaja u mom životu.

Sjećam se prve noći nakon porođaja. Beba je bila pored mene. Plakao je, a ja nijesam znala zašto. Donijeli su mi ga nahranjenog, tako su rekli. Pokušaji da ga maženjem i tihim čuvenim „ššššš“ umirim bili su bezuspješni. Rez na dnu stomaka i osjećaj da će konci popustiti ako se samo nakašljem, nijesu mi dozvoljavali da ustanem, a i da jesam, razmišljala sam da li bih bila dovoljno stabilna da uzmem svoj mali smotuljak. Sa mnom u sobi su bile još četiri porodilje i njihove bebe. Jedna prvorotka, porođena skoro u isto vrijeme kad i ja, spava, umorna, iscrpljena, a spava i njena beba. Zapravo, sve bebe spavaju samo moja plače, a niko da mi kaže bilo koju korisnu riječ. Prvorotka, porođena prirodnim putem, pored koje beba mirno spava, ubrzo je počela da negoduje zbog toga što joj plač moje bebe remeti san. Dvije iskusne mame, čije bebe, takođe, spavaju kao na reklami, okrenule bi se po koji put u krevetu, ne otvarajući oči, ne dajući mi priliku da bilo šta pitam. Nadala sam se da će se na vratima pojaviti dežurna sestra kada čuje plač koji ne prestaje. Ali, iz boksa na kraju hodnika čulo se još tih glasića koji izražavaju negodovanje, tako da vjerovatno nije bilo lako procijeniti od kuda dopire.

Pridigla sam se malo na jednu ruku. Zatezalo je, ali nije bilo strašno, dalo mi je ohrabrenje da isto učinim i  sa drugom rukom. Poduprta rukama, nalazila sam se pod uglom od 120 stepeni, prikupljajući snagu da nastavim svoj podvig, sve vrijeme praćena bodrenjem mog bekana. Pokušaj polaganog uspravljanja u sjedeći položaj bila je nemoguća misija, pa sam odlučila da pokušam da spustim jednu nogu sa kreveta, onako da visi, što se ispostavilo kao dobra odluka. Jedna noga, par centimetara pridizanja, druga noga, još pa centimetara, sve dok nisam osjetila tlo. Najteže je bilo uspraviti se. Baš tada, valjda da bi razbio moje oklijevanje, bekan je još glasnije i nervoznije počeo da iskazuje negodovanje, i ja sam se našla u stojećem položaju. Nije mi se vrtjelo, tlo je bilo pod mojim nogama stabilno, jer um je bio okupiran time kako da bebu bezbjedno podignem iz njegovog krevetića i spustim na moj krevet. Nijesam imala strah od toga kako da ga uzmem, već da li ću smoći snage da se sagnem, uzmem ga, pridignem se i opet savijem kako bih ga spustila na krevet. Podvukla sam lijevu ruku ispod vratića, desnu ispod nožica i u jednom pokretu, podigla i premjestila ga. Ne baš lako i ne baš brzo, uspjela sam se vratiti u ležeći položaj i smjestiti pored njega.

Niko mi nije objasnio šta i kako treba da radim, mada sam i ja nekako podrazumijevala da to moram znati. Nahranila sam ga. Kasnije sam saznala da sam imala nevjerovatnu sreću da je beba odmah prihvatila ponuđeno „jelo“. O tome nijesam razmišljala, učinila sam ono što mi je bilo najprirodnije i što mi je djelovalo kao jedino moguće u tom trenutku. Moja mrvica se umirila i provela noć na mom krevetu.

Narednog jutra, iako je ljeto bilo u punom zanosu, probudilo me je izuzetno jako strujanje vazduha, narodski rečeno – promaja. Iako se vodi polemika da li je opravdan strah od iste ili ne, meni kao prvorotki koja je odrasla pod konstantnim strahom i prijetnjom da se sklonim „da me promaja ne ubije“, nije bilo ni malo svejedno što se sa tek rođenom bebom nalazim na sred puta upravo promaji. Sa jedne strane širom otvorena vrata sobe sa druge strane otvoren veliki prozor pored kojeg stoji moja cimerka, pije odnekud donesenu kafu, i sa guštom posmatra dim cigarete koji, prvo duboko udahnut, izbaca kroz nos i usta. Na moju molbu da otvorimo neko drugo prozorsko krilo odgovara sa polu-osmjehom: „Ao, koliko ti je mali plakao sinoć, Bože sačuvaj“.

Hormoni, u trudnoći i nakon porođaja, načine od jedne neku sasvim novu ženu, bar je kod mene bio takav slučaj. Držalo me je to duži period nakon porođaja, a prvih dana je bilo najizraženije. Servirka se izvikala na mene jer nijesam prekinula podoj i došla u trpezariju na njen poziv, iako je večera servirana ranije nego što je uobičajeno sa obrazloženjem da ona tog dana žuri. Pitala sam se tada, a pitam se i sada, o kolikom nedostatku empatije se radi u slučajevima kada osoba nema osjećaja za ženu koja se tek porodila i koja hrani svoje dijete. Poslednje što želim je patetisanje. Ni u primisli mi nije. Jednostavno u pitanju je samo moja nemogućnost da shvatim pomenutu situaciju, jer znam šta je u meni izazivala slika majke sa djetetom i prije nego sam se sama ostvarila u toj ulozi.

Prošle su godine, opisane situacije i danas doživljavam jednako kao tada. Nijesu pomutile sreću koju sam osjećala. Nijesu, niti mogu. Ipak, urezale su se duboko u sjećanje.

Nasuprot tome, u sjećanju čuvam i jedno divno iskustvo, koje se uvijek javi čim prvo počne da razvija svoju traku. Pozitivna energija je jača, pa tako i ovo sjećanje za kratko vrijeme preuzme primat.

Opet buđenje, drugi porođaj, drugi grad, druga soba, drugi ljudi. Nagonski izbacujem anesteziju iz sebe još uvijek nedovoljno svjesna da treba da zatražim pomoć. Sve mi je pred očima mutno. Utoliko čujem glas pored sebe koji doziva sestru i govori joj da mi je potrebna pomoć. Osjećam da me neko mazi po čelu i govori mi šta da radim i da ne brinem. To je bila sestra koja se stvorila tu i ukazala mi pažnju koja je meni značila više nego što je, vjerovatno, mogla naslutiti. Iako mojih godina, postavila se majčinski u trenucima u kojima sam bila svjesna malo čega oko sebe. To znači mnogo, ne samo u tim trenucima, već na duge staze.

Kada se magla izazvana dejstvom anestezije razišla, skoro pa bojažljivo sam pogledala ženu na krevetu pored. Samo nas dvije smo bile u sobi. Bila je mlađa od mene i nevjerovatno simpatična. Osmjehnula mi se i započela razgovor koji nije prestajao svih tih zajednički provedenih dana u bolnici, isprekidan čestim nastupima smijeha koji oduzima dah, praćen bolnim jaucima, jer obje smo bile „carice“.

Pričajući svoje iskustvo, šaleći se, nastojala je da mi učini što kraćim vrijeme koje je bilo potrebno da prođe kako bi konačno i meni donijeli moju bebu. Podržavala je moje subjektivno majčinsko klicanje zbog ljepote moje princeze kada su mi je donijeli prvi put. Diveći se crnoj kosici koja je bila neobično duga i gusta za bebu, noktićima koji su bili dugi i lijepo oblikovani kao da je rađen manikir, možda sam bila i malo dosadna, ali to ni zbog jedne riječi ili gesta moje cimerke nijesam osjetila.

Često otvaram te ladice sjećanja u kojima čuvam sve ono što je prethodilo i uslijedilo i što je vezano za dva najveća događaja u mom životu. Volim da ih preslažem, ponekad pronađem i nešto „novo“ iz nekog razloga malo potisnuto u sami ćošak, pa se obradujem još bogatijem sadržaju tih ladica koje čuvam kao najveće blago.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

  • Vaskršnji san

    Dijete u meni još postoji, ne smijem ga izgubiti, jer bih izgubila[...]

    Neka, sačekaću

    Propustiti ženu, kako bi nju i bebu zaštitili od izloženosti virusima, kojih tu nesporno ima na[...]

    Psihologija mase na internetu

    Postoji uvijek aktivna grupa, konstantno spremna na[...]


BP6 -Grawe 300×250
Maša 2
Maša 1
Video link

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply