Između redova

Objavljeno: 05/10/2020

Mama Marija

Zanimljivi detalji iz života mene kao roditelja moja su nepresušna inspiracija. Događaji, opisani u mojim tekstovima, po mnogo čemu su prepoznatljivi drugim roditeljima, a opet različiti, osobeni, jedinstveni zbog obilja specifičnih detalja i okolnosti. Roditelji su uvijek na jedinstvenom zadatk

Mama Marija

Prvi susret

Srećan vam VAŠ DAN!!!!

Sa nestrpljenjem sam čekala jutro. Uzbuđenje se miješalo sa tremom, a malo i strahom. Od narednog dana trebalo je da konačno postanem velika, ili bar korak bliže tome. Imaću obaveze, domaći zadatak, školsku torbu. Dugo već sam to iščekivala. Radovala sam se i novim drugarima, i školskom dvorištu koje mi se dopalo od kada sam u njega zakoračila prvi put prateći brata sa mamom i tatom. Školsko zvono imalo je posebnu čar, i klupe sa urezanim imenima djece koja su tu sjedjela i učila kao što ću ja. Nestrpljivo sam iščekivala da mi se ukaže prilika da uzmem kredu i nacrtam nešto na toj ogromnoj zelenoj podlozi zvanoj tabla, kao što sam to činila često na mojoj maloj tabli sa nogarima kada sam se igrala i zamišljala da se nalazim u pravoj učionici.

I sva slova sam već znala, na to sam bila ponosna posebno i jedva sam čekala da se pohvalim. Nadala sam se da ću odmah narednog dana dobiti raspored časova. Prelistavala sam školske knjige, podsjećale su na moje slikovnice, mada ipak bile su ozbiljnije.

Mama je ispegla haljinu koju smo zajedno odabrale i rekla da će mi napraviti posebnu frizuru. Zvale su tetke, ujaci, prijatelji, svi da čestitaju i požele uspjeh. Polazak u školu nije ni mala stvar, ni običan događaj.

Ipak, uz svu sreću i iščekivanje, nešto me je i mučilo, a to nijesam umjela da otjeram iz misli. Iako sam znala da nije moguće, potajno sam se nadala da će moje učiteljice iz vrtića pojaviti se i u školi jer, kako bih mogla da se naviknem na nekog drugog?! Plašila sam se pomalo, priznajem, uprkos uvjeravanju da će učiteljica u školi biti jednako divna. Sa mislima o tome sam i zaspala. Prevrtala sam se cijele noći po krevetu, sanjala čudne snove, plakala i smijala se, budila ukućane koji su dolazili da me umire i provela tako najdužu noć u svom životu.

Obučena i sređena onako kako sam i zamišljala, sa torbom specijalno odabranom po mojim željama, napunjenom sveskama i knjigama na koje smo prethodnih dana zalijepili naljepnice sa mojim imenom, uputila sam se sledećeg dana sa porodicom put zgrade koja je sada imala nekako drugačiji i ozbiljniji izgled. Sve je vrvilo od djece i roditelja. Osmjehe i suze istovremeno sam vidjela na licima mnogih roditelja, pa mi nije bilo jasno zašto plaču, i kako mogu u isto vrijeme i da se smiju. Osjećaj takvog ponosa postaće mi poznat tek mnogo godina kasnije. Neka djeca su trčala, druga stajala mirno kraj svojih roditelja, a ja sam se samo nadala nekom poznatom licu, nekom ko će biti sa mnom kada me prozovu i odvoje od roditelja.

U tom traženju poznatog lica, negdje iz daljine čula sam svoje ime  osjetila ruke koje su me blago pogurale i našla sam se u redu sa djecom. Hodali smo prema školi, a na čelu kolone nalazila se učiteljica. Pramenovi crvene kose su se presijavali na suncu i podsjećali me na nešto mnogo lijepo što nijesam mogla da definišem i jasno prizovem u sjećanju, ali izazivalo je prijatne emocije.

U učionici sam se susrela sa njenim širokim i iskrenim osmjehom koji je ulivao nadu i bodrio. Kao očarana sam gledala u nju. Lijepa lila haljina bila je baš onakva kakvu bih ja poželjela. Imala je divne naušnice. Svaki pokret odavao je neku blagost i trema je polako nestajala. Govorila nam je o školi, o pravilima, o zabavnim stvarima i ispunila nam želju da se oprobamo u crtanju na tabli. Imali smo priliku da recitujemo, pjevamo, govorimo o onome što nas zanima.

Postidjela sam se kada je došao red na mene. Grozničavo sam razmišljala čime bih mogla da se predstavim. Onda mi je na um pala pjesmica o semaforu koju nam je čitala učiteljica u vrtiću. Izrecitovala sam je onako kako me je ona naučila. Dobila sam najznačajniji, najpodsticajniji i najdraži aplauz u mom životu. “Bravo” koje je odagnalo strahove i tremu. “Svaka čast” koje je učinilo da sa radošću čekam svaki naredni dan u školi, baš kako sam to činila dok sam išla u vrtić. Prva petica je značila mnogo u stvaranju temelja vjere u sebe.

Pored podrške u porodici, neizmjerno je važna prva socijalna podrška koja se upravo dobija od autoriteta u vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Drage učitelji/učiteljice, vi ste na važnom zadatku, odgovornost jeste velika, zahtijeva izuzetan trud, a nagrada je svaka ličnost koja od male i nesigurne glave stasa u plemenito biće sposobno da cijeni istinske vrijednosti. Srećan vam VAŠ DAN!!!!

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…


Minja 300×250
Učionica Družionica flajer
Čigralište baner
Igrackoteka 300×250
Dojenje
Zdravlje i znanje baner

Posljednji postovi sa foruma

Leave a Reply