Tata se jednog dana odselio, mama je rekla da je tako bolje

PIŠE: mr Mia Roje Đapić, psihološkinja

Tekst koji je nedavno objavljen na web stranici Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba – Od stabala (ne) vidjeti šumu: Mitovi o otuđivanju izazvao je veliko interesovanje i kolega stručnjaka i roditelja, što mi je od srca drago. Pokazuje zainteresovanost za istinsko razumijevanje ove teme i izbjegavanje brojnih zamki koje se nalaze na putu zaštite djece, a nastojimo da ih zaobiđemo svakog dana.

Jedna stvar me ipak rastužuje. To su brojni mailovi i poruke u kojima neko zahvaljuje što se “ističu prava očeva”, ili „skida stigma sa majki“, ili „brani stručnjake“ i slično, a što mi nikako nije bila namjera. Svakako da je bilo koji komentar dobrodošao i podsticajan. Lijepo je znati da se toliko ljudi trudi da pročita tekst, pronađe kontakt Poliklinike ili moj kao autorke i napiše rečenicu – dvije. Lijepo je znati da sam našla prave riječi da prenesem dio važne poruke.

Ono što me rastužuje je skup svih tih poruka sadržajno prepunih „majki“, „očeva“, „stručnjaka“ i „prava“ odraslih. Najmanje se spominju, pogađate – djeca. Gdje sam pogriješila, pitala sam se odgovarajući na svaku tu poruku posebno, nastojeći da validiram emocije osobe sa druge strane ekrana, zahvalim na lijepim riječima koje upućuje, ali istovremeno nekako skrenem pažnju da su taj tekst, kao i cijela tema, kao i naš poziv psihologa koji, moguće još uvijek entuzijastično, biram svaki dan ispočetka … sve je to zapravo tu zbog djece.

A onda u inboxu ugledam mail bez naslova sa poznatim imenom pošiljaoca. On je već uveliko punoljetan, ali u ovom kontekstu, on je dijete. Dugo ga nijesam čula ni vidjela, ali i on je pročitao ovaj tekst i napisao je nešto više od rečenice-dvije.

“Džabe ja pišem o djeci”, rekla sam mu kasnije kad sam ga nazvala, “kad svi ovi ljudi to čitaju iz sebe”.

“Kad ti nisi dijete”, primjetio je i tako mi dao ideju. Umjesto da dalje kao odrasla stručnjakinja pišem o djeci i guram ih u fokus rukama i nogama, neka ona sama pričaju svoja iskustva. Stoga prepuštam pozornicu njegovoj priči, koju je pristao da podijeli.

„Tata je jednog dana odselio. Nije me pozdravio, samo je otišao. Mama je danima plakala i govorila da je tako bolje.“

Danas sam dobro. Ali nijesam bio dobro više dana nego što jesam. Priča kreće mjesecima prije konačnog razvoda mojih roditelja kad je kod kuće postalo neizdrživo. Pitali su me kasnije često je li bilo nasilja u porodici. Nijesam znao na to da odgovorim. Niko nikog nije napao nožem, ako je to bilo pitanje. Ali nožem se rezala napetost u vazduhu. Bilo je lakše kada su se svađali, nego kada su ćutali.

“Što ti je?”, znala bi pitati učiteljica.

“Ništa”, odgovorio bih jer nijesam znao što je tačno niti kako to nekome da ispričam.

Imao sam devet godina. Sa mamom sam prije toga volio da igram karte, čak i išao na kafu sa njom i njenim prijateljicama. Jedna od njih imala je sina, taman malo starijeg od mene, koji mi je bio uzor. Sa tatom sam volio da idem na utakmice. Odveo me prvi put kad sam bio jako mali i danas mi se oči napune suzama kad se toga sjetim. Svi zajedno smo išli na izlete vikendima. Nekad sam htio da ostanem kući i gledam crtane filmove, ali izvukli bi me iz kreveta, svako za jednu nogu uz smijeh. Te uspomene čine mi se kao da pripadaju nekom drugom životu.

Tata je jednog dana odselio. Nije me pozdravio, samo je otišao. Mama je danima plakala i govorila da je tako bolje. Govorila je da nas je ostavio zbog neke prostitutke. Toga se sjećam jer nisam znao što je to. Prošlo je tri mjeseca dok ga nijesam opet sreo. Mrzio sam ga. Mrzio sam ga jer je otišao, jer me nije odveo na dvije utakmice koje su bile u međuvremenu, jer nas je ostavio, jer ima nju zbog koje mama plače, jer su se svađali mjesecima zbog te iste osobe, jer me niko više nije vukao van iz kreveta i jer sam ostao jako sam. Njega nije bilo fizički, a mame kao da nije bilo. Jedino o čemu je željela da priča bilo je o tome da je tata prevario. Mama je tvrdila da tata ne pita za mene, da će sada imati novu porodicu. Tata je poslije tvrdio da je stalno pokušavao da me vidi i čuje, ali da je mama prijetila da će neke njegove poslovne papire zbog kojih je mogao odgovarati poslati policiji ako nam se približi. To sam saznao puno kasnije. Ne znam što je istina. Ali nije ni važno, kao što očigledno nijesam bio ni ja.

Mama me nakon nekoliko mjeseci pitala želim li vidjeti tatu za rođendan. Bijesno sam rekao “Ne”. Mama je odahnula.

“Dobro”, rekla je, “sumnjam da i on tebe želi da vidi sada kad mu ta žena nosi novo dijete”. “Novo dijete”, odzvanjalo mi je u ušima. Ako je do tada bio ijedan dio mene koji se nije osjećao izdanim od oca, tada je nestao. Mama je rekla da samo to kažem u Centru za socijalni rad kada me budu pitali, da imam pravo reći što ja želim i da me niko ne može natjerati na suprotno. Nije bila u pravu.

 “Natjerali” su me da vidim tatu. Borio sam se protiv toga svim snagama. Kad sam ga ugledao, osjećao sam samo mržnju i bijes. Vikao sam na njega, nešto oko prostitutke i novog djeteta, ne mogu se tačno sjetiti. Susret je prekinut, ali opet sam morao da idem sa mamom kod nekog psihologa. Mama me veče prije pitala sjećam li se kako me tata tukao. Ćutao sam. Nijesam se sjećao da me tata tukao, ali sjećao sam se priča da sam kao mali znao dobiti po guzi od oboje. Sjećao sam se da me tata jednom ošamario u prvom razredu kad sam pobjegao iz škole i došao kući satima kasnije. Klimnuo sam i čekao da mama nastavi. Opisala je tu situaciju sa šamarom i dodala još nekoliko njih. Nijesam se sjećao, ali činilo mi se da bi moglo biti istina.

Nije mi rekla da to ispričam sutra ujutro, ali kad me psiholog pitao o tati, ispričao sam. O tati sam govorio sve najgore. Nijesam spomenuo utakmice ni kako su me izvlačili iz kreveta za izlete. Ta mjesta u sebi nijesam godinama posjetio. Tada me pitao o mami. Ispričao sam sve lijepe uspomene, i nijesam lagao. Samo što su mnoge od njih bile daleko iza nas. Mama više nije bila ista, a ja sam se grčevito držao za to da jeste. Sjećam se i bijesa prema tom psihologu koji je ispitivao što mi se kod mame ne sviđa. On kao da je bio protiv moje mame, tako mi se činilo. Konačno, rekao sam da mi se ne sviđa samo što je tužna zbog idiota od mog oca. Mama je taj dan bila posebno dobro raspoložena. Jeli smo sladoled na trgu i hranili golubove kornetom. Pitala je nedostaje li mi otac, a ja sam odlučno rekao da ne. Nasmijala se i polizala moj sladoled, kao da se igramo. Bio sam srećan.

Nakon toga slijedi sedam godina postupaka na sudovima, obilazaka raznih socijalnih radnica, psihologa, ne znam koga sve ne. U periodima sam oca viđao, u periodima ne. On nije odustajao, ali nije se ni jako borio. Sjećam se da mi je došao na krizmu pred crkvu i ja sam mu rekao da ga ne želim tamo. On je samo otišao. Vidio sam na Facebooku da mu se rodio sin. Njega je vodio na utakmice. Znao je da me pozove, ali lako je prihvaćao ne za odgovor. Prestao sam uopšte da pratim fudbal, sve to mi je bilo glupo i dosadno. Mama je godinama bila ljuta na njega i bilo joj je nemoguće da krene dalje. Barem jednom sedmično blatili smo tatu. Kada bismo se posvađali, uvijek bismo se preko toga opet zbližili. Ne znam više ni sam kada su suđenja završena, ali znam da nikad nijesam uspostavio normalan odnos sa tatom.

Mama se preudala kada sam išao u treći razred srednje. Procvjetala je. Sve manje je govorila o tati. Jednom mi je predložila da idem kod njega na vikend, tek tako iz vedra neba. Pomislio sam kako samo hoće da me se riješi zbog novog partnera, kako me i ona napušta, izdaje mene i našu kulu, očigledno od karata, mržnje prema ocu koja nas je povezivala. Tada sam pukao. Bio sam u više navrata hospitalizovan na psihijatriji. Svašta sam radio čime se ne ponosim i ne bih ulazio u detalje. Nije me bilo briga. Nijesam imao što da izgubim. Četiri godine života ja sam se uništavao. Moj otac se svega toga uplašio i još više se povukao. Tehnički je održavao neki kontakt, ali zapravo je to bilo slabo. Majka je opet bila slomljena jer “kako joj to mogu raditi sada kad je konačno srećna”. Spasio sam se tek kad sam se sklonio. Od njih oboje. Od sebe nijesam mogao. Tata je dobio novu porodicu. Mama je dobila novog muža. Ja nijesam dobio novu porodicu, niti novog tatu. U svemu tome ja sam ostao sam.

Sada, godinama kasnije, sa oba roditelja imam OK odnos. Nijesmo bliski. Nijedno od njih ne trudi se da budemo, barem ne onako zaista. Toliko je toga neizgovorenog da nož opet reže napetost u vazduhu. Kroz psihoterapiju raspetljavam te niti koliko mogu. Oboje ih volim jer su moji roditelji. Prema ocu osjećam i krivicu zbog svega što sam mislio, osjećao i govorio prema njemu i o njemu. Osjećam i razočarenje jer se tako povlačio, jer se nije borio jače. Nijesam mu bio vrijedan. Prema majci osjećam i sažaljenje jer vjerujem da je jako nezrela osoba. Osjećam i ljutnju zbog štete koju mi je nanijela, iako možda nije htjela. Ni njoj nijesam bio vrijedan ja kao ja, nego ono što mogu za nju da učinim. O “stručnjacima” koji su sve to godinama puštali nemam što da kažem.

Jednog dana želim da vučem svog sina za noge iz kreveta i vodim ga na izlete, na utakmice koje opet pratim, hranim sa njim golubove i jedem sladoled jer je lijep i sunčan dan, a ne jer je rekao u Centru što sam očekivao. U izboru njegove majke važnije od svega biće mi je li ona osoba koja bi se, ako do toga dođe, znala rastati i ne uništiti pritom djetetu život.

Izvor: www.poliklinika-djeca.hr

Bebo2

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply