PIŠE: mr Aleksandra Vujović, psihološkinja

Roditelji su djeci jedan od najvažnijih izvora informacija o svijetu, pa tako i o njima samima. S obzirom na to da dijete misli da je roditelj pouzdan izvor informacija i vjeruje mu, poruke koje primi od njega integrira u svoj identitet. Na primjer, dijete koje za sebe kaže da je lijeno, nespretno ili neposlušno, najvjerovatnije je to čulo od svojih roditelja. Upravo iz tog razloga je važno na koji način komuniciramo sa djecom i koje poruke im šaljemo, o svijetu, nama i o njima samima.

Ono što se prirodno javlja u komunikaciji između roditelja i djeteta jesu takozvane „ti – poruke“.

Poruke poput „Ti nikad ne pospremaš za sobom’“, „Uvijek ostavljaš svuda svoje igračke“ i slične usmjerene su na drugu osobu i ističu njena ponašanja. Iako se pomoću njih pokušava iskomunicirati potreba za promjenom određenog ponašanja, te poruke često zvuče optužujuće i imaju suprotan efekat – dovode do svađa i rasprava.

Za razliku od toga, „ja – poruke“ usmjerene su na iznošenje osjećaja u vezi ponašanja druge osobe, na način koji ne optužuje drugu osobu, već pokušava da joj pomogne da razumije na koji način njeno ponašanje djeluje na druge.

 Kao koristan alat za iznošenje svojih potreba i postavljanje granica, „ja-poruke“ su prvi i najvažniji korak ka otvorenoj i kvalitetnoj komunikaciji roditelj – dijete, a njihova struktura je sljedeća:

Konkretan opis ponašanja

„Kad ne pospremiš igračke nakon igranja….“

Veoma je važno da tačno opišete ponašanje koje vam smeta, bez optuživanja djeteta za to što kod vas izaziva takav osjećaj.

Kako se osjećate u vezi tog ponašanja

„….osjećam se jako ljuto/tužno.“

Iznesite osjećaje koji su autentični i iskreni. U redu je reći da ste zabrinuti, ljuti ili tužni. Neugodne emocije nijesu nužno loše, već mogu biti zdrav pokazatelj toga da je neko prešao vaše granice i da je potrebno da se nešto promijeni u vašem odnosu. Neugodne emocije mogu biti pokretač pozitivnih promjena.

Opis vaših želja ili potreba za ubuduće

„Važno mi je da nakon igranja pospremiš igračke sa kojima si završio/la. To mi pomaže da nakon posla imam više vremena za odmor“.

Ovaj dio važan je kako bi dijete razumjelo zbog čega se osjećate kako se osjećate i što može da učini kako bi vam pomoglo.

Ovakvim načinom komuniciranja podstičete razvoj empatije kod djeteta i primjerom ih učite kako da preuzimaju odgovornost za svoje osjećaje. Učite ih da je u redu da imaju sopstvene potrebe i kako da se na adekvatan način zauzimaju za njih.

Vještine aktivnog slušanja

Dok „ja poruke“ povećavaju vjerovatnost da dijete razumije kako njegovo ponašanje djeluje na Vas, za kvalitetnu i zdravu komunikaciju važno je razvijati i vještine aktivnog slušanja koje omogućavaju da što jasnije i realnije razumijete šta dijete želi da vam kaže. A kako aktivno slušati?

Pažljivo i pomno slušajte

Tokom razgovora sa djetetom, roditelji često imaju potrebu da prekinu dijete i usmjere se na nešto što su do tada čuli. Prije nego počnete da razgovarate, donesite svjesnu odluku da ćete u potpunosti saslušati šta dijete želi da vam kaže, bez prekidanja. Na taj način, uvažićete ga kao sagovornika, ali i saznati kako vaše dijete vidi svijet, druge ljude, što ga muči, kako razmišlja… Osim toga, pažljivim slušanjem šaljete mu važne poruke poput „Zainteresovan/a sam za ono što govoriš“, „Poštujem tvoja razmišljanja’“, ,,Stalo mi je do tebe”.

Postavljate pitanja

Svaki put kada primijetite da vam je nešto nejasno ili da ne razumijete što vam tačno dijete pokušava reći, postavite pitanje koje bi moglo da vam pomogne da bolje razumijete situaciju. Na primjer: „Kad kažeš da si se posvađao/la sa prijateljem, šta to znači? Kako se to dogodilo?“

Uskladite verbalnu i neverbalnu komunikaciju

Važna je usklađenost verbalne i neverbalne komunikacije. Dok slušate svoje dijete, održavajte kontakt očima i reagujte verbalno i neverbalno (razumijem, da, shvatam uz klimanje glavom, osmijeh, pokrete tijela). Takođe, preporučljivo je spustiti se na djetetov nivo (vaše oči u nivou djetetovih). Tako ćete pokazati zanimanje, privući njegovu pažnju i dijete će vas pažljivije slušati.

Imenujte osjećanja koja primijetite kod djeteta

Imenovanjem osjećanja koje primijetite kod djeteta zapravo ih uvažavate i prihvatate. Time učite dijete kako da prepozna svoja osjećanja, bez potiskivanja i stida. Ako dijete viče dok priča i djeluje uzbuđeno, u redu je da kažete „Čini mi se da te to jako naljutilo“. Time na blag i topao način djetetu dajete povratnu informaciju o tome kako vama izgleda da se ono osjeća.

Parafrazirajte

Ukratko ponovite svojim riječima što vam je dijete saopštilo, kako biste provjerili da li ste dobro shvatili. Time dajete priliku djetetu da vas ispravi u slučaju da ste nešto pogrešno razumjeli. U tome vam mogu pomoći fraze poput „Ako razumijem, ti si…“/ „Ukoliko sam te dobro shvatio/la….“

Pripazite na svoje reakcije

Ukoliko ste ljuti i ne možete da se iskontrolišete, bolje izađite na par minuta, pa se „hladne glave“ vratite problemu i razgovoru. Ovo je jako važno, jer način na koji reagujemo umnogome utiče na način na koji dijete razgovara sa vama. U takvoj situaciji možete reći „Trenutno sam jako ljut/a i trebaće mi malo vremena, razgovaraćemo kasnije“.

Izgraditi kvalitetan odnos sa djetetom kroz otvorenu i direktnu komunikaciju prvi je i osnovni zadatak roditeljstva. Kao modeli na koje se djeca ugledaju, pokažite im svojim ponašanjem primjer koji želite da i oni usvoje.