Hrabri Andrej još čeka transplantaciju bubrega

Osmogodišnji Andrej Minić iz Bijelog Polja jedino je dijete u Crnoj Gori koje je trenutno na peritoneumskoj dijalizi, a zbog epidemiološke situacije još je neizvjesno kada će mu biti urađena transplantacija bubrega.

Dok svijet danas, kao i svakog drugog četvrtka u martu, obilježava Međunarodni dan bubrega, u Crnoj Gori prema posljednjim objavljenim podacima Ministarstva zdravlja iz novembra 2019. godine, na listi čekanja za transplantaciju ovog organa bilo je petoro djece.

Andrejeva vedrina i razdraganost najveći su podstrek njegovim roditeljima. Dani u njihovom domu često su drugačiji, ali sve noći od kraja 2019. godine su iste – od 21 do 8.30 časova Andrej je na dijalizi. To ga ne sprečava da sa osmjehom pohađa treći razred OŠ “Marko Miljanov” u Bijelom Polju i ređa odlične ocjene.

“I pored svog stanja, odličan je đak, nekada mu dijaliza teško pada, ali se uglavnom ne buni, jer veći dio tretmana prespava. Ograničen je u mnogo čemu, druženju, igranju, ishrani, ali on sve to jednostavno prihvata”, ističe njegova majka Vesna Stešević. 

Priznaje da nije nimalo lako pružiti svu potrebnu njegu djetetu koje ima takav zdravstveni problem, biti odgovoran za proces dijalize i gotovo bez ikakve stručne pomoći prepušten sam sebi.    

“Andrej je rođen sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom – displazijom bubrega. Na kontrole smo od početka išli u Insitut za bolesti djece u Podgorici kod nefrologa dr Snežane Pavićević, a onda smo u novembru 2017. godine upućeni u Tiršovu na postepene pripreme za transplantaciju”, priča Vesna.

Foto: Berane online

Zbog malog broja djece sa hroničnim oboljenjima bubrega, Fond za zdravstveno osiguranje i crnogorski zdravstveni sistem nemaju, kako smatra Vesna, ni dovoljno razvijen sistem podrške ovim malim pacijentima, pa se čeka predugo na transplatacije.

Da je stanje drugačije, možda bi Andrej već dobio bubreg i ne bi, čekajući procedure u drugoj državi, sada bio na dijalizi.

“Od novembra 2017. do 2019. smo redovno praćeni od strane našeg i nefrologa u Tiršovoj. U novembru 2019. smo upućeni na predtransplantacione pripreme, jer kod nas ne postoji dijalizni niti transplantacioni centar za djecu. U novebru 2019. godine, dok smo boravili na pripremama u Beogradu, pogoršala se fukcija Andrejevih bubrega, pa smo bili prinuđeni da započnemo dijalizu”, navodi Vesna, dodajući da je pred njima bio izbor između hemodijalize ili peritoneumske dijalize.

Uz savjete nefrologa iz Tiršove odlučili su se za peritoneumsku dijalizu, jer je manje agresivna za organizam za razliku od hemodijalize, a nosi i manje ograničenja u ishrani i unosu tečnosti.

“Kući smo se vratili 31. decembra 2019. i od tada smo, uz redovne kontrole u Podgorici i konsultacije sa ljekarima iz Tiršove, na neki način prepušteni sami sebi. Peritoneumska dijaliza nosi veliku odgovornosti, jer se izvodi u kućnim uslovima. Za sve vezano za dijalizu sam odgovorna ja – od previjanja katetera, davanja injekcija i samog procesa dijaliza, koja se izvodi svake noći u trajanju od 11 i po sati”, kaže Andrejeva mama.

Obuku da sprovode ovu vrstu dijalize prošli su u Tiršovoj, ali ne mogu uticati na probleme i kvarove koji se ponekad dešavaju sa aparatom.

“Nažalost kod nas nema nikog ko bi pomogao pacijentima na toj vrsti dijalize. U vezi svake greške koja se javi na aparatu konsultujem se sa predstavnicom u Zagrebu. Za opravke aparata imamo servisera iz Glosarija. U cijeloj Crnoj Gori postoje samo dva ovakva aparata, kad se jedan pokvari, što se i dešavalo, počinju naše strepnje jer ostaje samo jedan”, ističe Vesna, navodeći da su nadležni za servis veoma posvećeni i efikasni, što im je od velike pomoći.

U Beogradu su posljednji put bili u martu prošle godine, prije početka pandemije, a na redovne kontrole u Podgoricu odlaze jednom mjesečno.

Kontakt imaju i sa ljekarom iz Tiršove klinike, uglavnom mjesečno ili ako nešto mora da se promijeni u tretmanu dijalize.

Prema Vesninim riječima, procedura za transplantaciju u Tiršovoj, koja bi bile izvedena u saradnji sa ljekarima iz Engleske, pokrenuta je još 2019. godine, kada je, posredstvom Instituta za bolesti djece, Fonda i Ministarstva, i upućena dokumentacija. Zbog pandemije, nema najava kada bi se to moglo desiti. Druga mogućnost koja bi pomogla Andreju, kako navodi njegova majka, bila bi transplantacija u Zagrebu ili nekom zdravstvenom centru u Turskoj. Od nadležnih Vesna očekuje da će im pomoći, uputiti ih i omogućiti da se, posredstvom Fonda, transplantacija uradi u nekoj drugoj zemlji.

Malo je djece koja imaju ovakve vrste oboljenja, pa samim tim, smatra Vesna, malo je i informacija i podrške nadležnih u zdravstvenom sistemu.

Život na peritoneumskoj dijalizi, osim velikih briga i strahova, nosi i troškove za preporučeni način ishrane i dodatnu terapiju. U porodici ovog osmogodišnjeg dječaka, koji ima još tri brata, to itekako osjećaju.

“Moj Andrej je trenutno jedino dijete koje je na dijalizi, ali svako čekanje na transplantaciju komplikuje zdravstveno stanje ovakvih pacijenata. Uskoro će se, kako sam saznala, iz Tiršove vratiti još dvoje mališana kojima će biti neophodna ova vrsta dijalize. U Crnoj Gori mora zaživjeti bolje razvijen sistem za upućivanje na transplantacije. Ministarstvo zdravlja mora naći rješenje za djecu koja čekaju transplantacije ili su u hroničnom stadijumu”, poručuje Vesna.

SOS linija baner

SOS linija baner

Leave a Reply